4
min read
A- A+
Pročitano

“The Bastard of Istanbul”

04/09/2019 - 9:49
Autor:Fos Media
869 pregleda

Prije nego sam se susreo sa praznom stranicom u Word-ovom dokumentu, na XFactor-ovom YouTube kanalu sam gledao video snimke talentovanih pjevača koji su kroz ovaj format pokušali da dosegnu nekoliko sekundi od onih 15 minuta slave koje im po definiciji sljeduju.

Foto: Privatna arhiva

Foto: Privatna arhiva

Piše: Milo Radonjić

“Where I come from, dreams kind of stay dreams”, kazao je dvadesettrogodišnji Sajmon, prije nego je prepunu salu oduševio svojom interpretancijom internacionalnog hita “If I were a boy”.

Televizija je stvorila novu formu na osnovu već postojeće. Umjesto da se poistovjetim sa pjesmom, poistovjetio sam se sa rečenicom koju je  izgovorio (do prije pet minuta) anonimus. Sad čitav Svijet zna da Sajmon dolazi iz malog grada o kojem Rita Ora nije znala ništa, a nijesam ni ja. Nijesam čak upamtio ni ime grada, ali svakako sam kreirao svoju predstavu o njemu.

Dok živi televizijski palimpsest, kroz slojevitost svojih sjećanja i sam uspijevam da se vratim do onoga mjesta za koje su mi pričali da snovi ostaju snovi. Dosanjani ili nedosanjani – manje je bitno. Svi znamo što su snovi, i ja nemam za cilj da vas tome učim. To bi bilo prepotentno, ne? Uglavnom, vraćam se do Kotora, i do tamošnjih snova. Ne bi bilo potrebno govoriti o životnom sanovniku, i pretumbavati manje ili više prospavane noći. Preopširne besjede su bespotrebne. Ovo je život koji možemo dobiti ili izgubiti u sekundi. (Do našeg sljedećeg gledanja, budite dobri i budite dobro.)[1]

Za vrijeme mog djetinjstva, Kotor je i dalje bio grad u kojem se sanjalo, i o kojem se sanjalo. Mala djeca su imala velike snove. Ona malo veća još veće. U moru željenih nerealnosti i ja sam htio postati glumac. Long story short – to se nije desilo. Nakon određenog spleta sasvim nesrećnih okolnosti počeo sam da vjerujem u karmičke zakone određenosti. Be careful what you wish for. Nešto drugo je čekalo na mene, a to drugo je odavno počelo, nego ga zaslijepljen snovima nijesam bio svjestan.  

Vratio bih se na Sajmona, jer je on zvijezda ove priče, pored toga što je već postao WorldWide zvijezda. Održao nam je važnu lekciju o skromnosti i iskrenosti, koja na velika vrata ulazi u čitavu jednu novu sferu spektakularnosti, do tada nepoznatu. I sam je kazao kako u njegovom malom mjestu nema puno zabave, ali ima puno mira. Ima puno zelenila, ima puno livada, ima puno životinja. Mene je to podsjetilo na Novi Zeland, iako tamo nikad nijesam kročio, ali opet - imam predstavu o njemu.

Male stvari su vrijedne velikih čekanja. Bravo Sajmone.

Sve ovo me vratilo u čarobni Istanbul. Spektakularni grad ogromnih razmjera. Grad u kojem sam proveo najuzbudljiviju i najdužu godinu života. Paradoksalno je to kako je fenomenalno vrijeme sporo prolazilo. Sad mi se čini da je sve to moglo stati u samo mjesec dana, a ono se produžilo na čitavih dvanaest, skoro pa otaljanih, razvučenih, blatnjavih, ali iz ove perspektive sjajnih. Iz onog blata iznikle su najveličanstvenije tvorevine. Valjda je blatnjavo tlo pogodno za dobar razvoj zdravih života

Iz dalekog studentskog doma koji su smjestili odmah iza stračkog istrčao sam kao da su me iz njega istjerali. Domska mahala nije pružala ono što sam ja očekivao od velegrada. Onda kada sam pobjegao od crnogorskih svjetala žudio sam za onim koja su sijala u Turskoj, na sve strane. Znao sam da se tamo negdje krje i spotlight koji je čekao da ga ja zauzmem. Ali jedno morate znati – lista čekanja u Turskoj je dugačka. Podugačka. A liste su dobra stvar. Svaka stavka dođe na red, prije ili kasnije. Pa tako i moj spotlight. 

dgnc
Foto: Privatna arhiva

 

Vožnja metroom faktički traje beskonačno dugo, a subjektivno jako kratko. Ne znam zbog čega je to tako, ali je tako. To je još jedna od paradoksalnih istanbulskih činjenica.

Dok se vozim do destinacije koja sija blještavim sjajem čitam roman Elif Šafak naziva “The Bastard of Istanbul” (eng. Istanbulsko kopile). Nekolicina ljudi u metro prevozu koji razumiju engleski negoduju kad vide naslov knjige. Njima je to bizarno. Ne uklapa se u njihove ograničene moralne kodekse. Jednostavno nije normalno čitati o tome da žena rodi dijete u vanbračnoj zajednici, ili u odsustvu bilo kakve zajednice. A kamoli pisati o tome. Strašno. Šalite li se?

Lako je istrpjeti te neumilne poglede koji gmižu po koricama knjige, a onda se penju do face koja upija redove. Šetaju po tijelu koje nisi neznatno drugačije odjevne komade od onoga što je sredina propisala. Sve bi to moglo biti bizarno, izuzetno neprijatno, no, uživam. Uvijek sam u tome uživao. Valjda sam odavno shvatio da je to lakši i prijatniji metod od onoga koji znači prepustiti se. My life, my rules. Kome se dopada – svaka čast, jer dopada se i meni.

Zgrada Istanbul Safir je najvisočije zdanje savremenog Istanbula. Sasvim je logično da će se na njenom vrhu naći jedan od najelitnijih restorana, a manje je logično da u tom restoranu neće biti služen alkohol. Ili nećemo tu uvidjeti nelogičnost – ipak smo u Turskoj, u kojoj vladari mogu i zaustaviti vrijeme ako požele, što su u jednom momentu i uradili.

dgfndcn
Foto: Privatna arhiva

Restoran je spektakularan, i prazan.

– “Došli ste sami?”

– “Ne vidim nikoga pored sebe”, odgovaram konobaru koji se čudi mom Turskom, i momentu samoće. Dok on ne zna što mu je od toga bizarnije, ostavljam ga da razmišlja i sam biram sto. Čitav restoran mi stoji na raspolaganju. Nikoga nema u Safiru.

Ako biram najbolje od ponuđenog, sasvim jasno se odlučujem za limunadu sa nanom. Senzacija ukusa, koju ne mogu da opišem. Riječima ne želim da skrnavim osjećaj koji se javlja prilikom konzumacije. Razumjeće me svako ko je nekad probao tursku limunadu.

Nije bitno šta jedem, tamo sam navikao da jedem sve. Oni kuvaju sve. Oni začinjavaju sve. Nije bitno što ćete poručiti, jer svakako će sve imati miris I ukus začina. Bitno je da kažete koji začin volite. Sjećam se da je to bila noć peršuna. Zeleno, svježe, baš kao što je i bilo napolju.

Sa neizmjerno visokog sprata kroz kristalno čist stakleni zid osjeća se istanbulski puls. Dok gledam rijeku svjetala koja struji svuda ne mogu da smirim puls sopstvenog tijela. Sve drma, lupa, razara, struji, čini mi se da mlazovi krvi teku kroz vene mnogo jače nego uobičajeno. Spolja sve djeluje mirno. Mora da sam majstor kamuflaže. Da li mi je neprijatno? Ma o čemu vi pričate.. Sve je…kako treba. Sve je kako treba da bude.

Kotor je u Istanbulu. U mojoj glavi. U mom srcu. Kotor je grad koji najviše volim onda kada nijesam u njemu. 
Sjećam se oca. Kako je to bio velik čovjek! I bukvalno i figurativno. Čovječina.
Došao sam tu, na najvisočiju istanbulsku tačku, kako bih mu u tom momentu bio najbliži. Pili smo limunadu, i dobro se ispričali. Bio je ponosan na mene, a to je sve što sam htio da čujem. Valjda uvijek možemo čuti ono što želimo da čujemo, potrebno je da dobro načuljimo uši, i jako poželimo. (ili ja ponekad volim klišee.)

– “Hvala”, izgovaram konobaru koji procjenjuje stadijum mog ludila.

Ulazim u lift, i spremam se na još nekoliko beskonačno dugih vožnji. Liftom, autobusom, metroom, nogama…

--------------

[1] Ovo je fraza kojom sam uvijek zavrsavao svoje emisije. U jednom od onih slojeva u sjećanjima se nametnula, i tu ostala do dan danas. Nijesam radio na njenom brendiranju, ali izgleda da ona jeste brendirala mene. Ne bunim se. Treba nešto da nas ističe. Ako je to parola – ja sam OK sa tim.

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari