2
min read
A- A+
Pročitano

Breathe, release it all.

18/09/2019 - 10:22
Autor:Fos Media
823 pregleda

Okrilje naših mogućnosti nikad nije zauzimalo veći dio sveopšteg spektra, no ipak nikad nijesmo bili ravnodušniji.

Foto

Foto: Privatna arhiva

Piše: Milo Radonjić

Šetajući upravo tim spektrom potencijala, danas sam pročitao kako je melanholija prelijepo raspoloženje. Danas sam takođe, shvatio kako je prošlo ravno dvije godine od kad sam posljednj put pisao. (A uobrazio sam kako to strašno volim činiti).

Dakle, u jednom danu možete spoznati pregršt gluposti.

Vodeći se ovako spontanim tokom misli, razmišljao sam o prioritetima. O različitim važnostima koje pridajemo različitim vrstama živih i neživih javnosti i pojava. O svim nesrećama koje svojevoljno, svakodnevno upijamo, pokušavajući da olakšamo tuđa postojanja, pokušavajući da razumijemo tuđe namjere, te da ih na najrazličitije načine opravdamo. Trudimo se sve da razumijemo pritom ne razmišljajući o tome jesmo li mi shvaćeni. Mislim da je u pitanju jedna generalna crnogorska brižnost usađena od najranijih dana svjesnog postojanja. Čojstvo i junaštvo nas opisuju više nego bilo što drugo. Sinonim smo za časno. Nego, ponekad mi se čini da “časno” tumačimo drugačije od onoga što zapravo jeste.

Kad razmišljam o različitim tumačenjima pojmova, ne mogu a de ne mislim na to kako će percepcije uvijek biti individualne. Kako će biti uvijek onoliko stvarnosti koliko je i percepcija. Koja je razlika između stvarnosti i istine? Meni se čini da stvatrnost nije nužno istinita. Sa druge strane, istina je nužno stvarna. Svakodnevno tome svjedočimo. Svoje stvarnosti sami kreiramo. Čak i onda kada su neistinite. (Fake it till you make it, naučio nas je neko.)

Kreirajući stvarnost po svojoj mjeri u stanju smo živjeti ono što mislimo da jesmo, iznad onoga što zapravo jesmo. U naletu tehnologija koje su prijevremene više nego savremene za naše društvo, omogućeno nam je da postojimo u onoj mjeri u kojoj svoje postojanje prikazujemo. Mi smo ono što govorimo da jesmo, a ne ono što suštinski jesmo. Nije to ništa novo, samo je “opravdano” na drugačiji način od onoga kojim su se naši predaci služili.

Ko smo mi u očima tuđih postojanja? Kakve su naše namjere u mislima onih kojima na naizgled dovitljive načine prilazimo? Do kojeg momenta potiremo naše sopstvo, pokušavajući da pronađemo rješenje uobražene, izuzetno kompleksne situacije?

Svijet bi trebalo da funkcioniše mnogo jedostavnije.

Funkcionisao je nesmetano prije našeg postojanja, a siguran sam da će funkcionisati i onda kada nas budu jeli crvi, ili kada budemo u obliku praha stopljeni sa nekim dijelom okruženja, koji možda dokučimo ukoliko nas prospu onamo gdje smo zamislili i naumili.

Ovaj sto će trajati duže nego mi. Ona bandera takođe. Drvo koje narušava moj trenuti pogled starije je nego moje porodično stablo. O kakvom kontinuitetu mi govorimo? O kakvim problemima? Gleda me ono drvo I vidim kako se smije svemu ovome. Ono je pobjednik naše male, ponoćne misaone igrarije, a znatno manje je kurseva naprednog premišljanja pohađalo. Ne znam da li je kosmička nepravda u pitanju, ili samo nepravda, prema riječima jednog od unutrašnjih glasova. No ipak, mislim da su neke stvari I pojave predodređene.

Tako i ovo drvo čeka nastavak našeg razgranatog stabla, koje će pratiti još dugo godina.

Kako i rekoh, u jednom danu možete spoznati pregršt gluposti.

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari