7
min read
A- A+
Pročitano

Brus Edvards, rudar koji je htio podzemne arije

16/04/2019 - 14:10
Autor:Fos Media
124 pregleda

Više od 12 godina unazad, Brus Edvards je dobio ideju. Nekadašnji rudar, danas je producent operskih performansa koji ima za cilj da promijeni perspektivu o operskoj umjetnosti koja je oduvijek percipirana kao elitistička i skupa forma zabave.

Foto

Brus Edvards

Birajući neobične prostore za organizaciju performansa, njegov cilj je da operu učini zabavnom i dostupnom. Nakon više od dvije decenije u rudarstvu i kopanju tunela, Brus definitvno razumije kako diše podzemlje. Baš zato, odlučio je da iskoristi njegovu prirodnu akustiku na najbolji mogući način.

Brus Edvards i dalje radi ispod zemlje, ali ovog puta umjesto bučnih bušilica od 30 kilograma od kojih vibrira cijelo tijelo, on u podzemnim tunelima sluša muziku, a u rukama drži producentsku palicu. Nije u pitanju tek bilo kakva muzika, već  izvedbe svjetski priznatih operskih izvođača sa kojima ostvaruje gotovo nezamislive ideje – najpoznatije opere odzvanjaju u pećinama, rudnicima i starim rezervoarima vode.

Upravo na jednom takvom mjestu sam i upoznala gospodina Edvards-a, 44-godišnjaka koji se ne plaši rizika i čiji je avanturistički pristup životu zarazan. Spring Hill Rezervoar u centru Brizbejna je trenutna glavna kancelarija POD i mjesto gdje se događa najveći broj izvedbi.

Ideja o podzemnom operskom društvu javila se dok je Brus radio u rudniku u Tasmaniji.

-Rudar sa kojim sam radio tog dana pričao mi je o Tasmanijskom orkestru koji je nastupao na platformi jednog od rudnika. Pomislio sam kako je to fenomenalna ideja, ali sam htio da tu priču podignem na viši nivo. Htio sam da bude uzbudljivija-priča Brus sa osmjehom avanturiste koji uživa u neizvjesnosti i uzbuđenju neutabane staze svoje nove karijere.

Različiti su putevi kojima su izvođači POD-a postali dio ove neobične priče. Pored ljubavi prema muzici i neosporivog talenta, svi oni imaju još jednu veoma važnu zajedničku osobinu – zabavni su.

Dive nisu dobrodošle

-U UOC-u nema mjesta za ego umjetnika. Mi se okupljamo da zajedno stvorimo kvalitetnu muziku i kreiramo jedinstveno iskustvo za publiku. Najvažnije od svega je da se dobro zabavimo-kaze Brus želeći da mi dočara radnu atmosferu ove grupe.

Priliku da sarađuje sa POD i Brusom imala je i Milica Ilić, soprano operske muzike. Milica je rođena Beograđanka, obrazovanje i karijeru je gradila na Novom Zelandu i Australiji, a 2012. godine postala je vodeća umjetnica Opere Australije. Ona  kaže da su od svih mjesta gdje je do sada nastupala, Capricorn pećine u blizini Brizbejna, mjesto sa najboljom akustikom.

 -Brus me je kontaktirao preko Opere Kvinslend gdje sam završavala specijalizaciju kao mlada umjetnica i pitao me da li bih željela da budem dio koncerta sa POD. Pristala sam bez puno razmišljanja, jer je ideja o upotrebi akustike prirode na ovakav način predivna. Sva čarolija je u ambijentu pećine, u okolini, u samim zvukovima prirode- kaže Milica dodajući da podržava Brusovu inicijativu da se ljudi na drugačiji način približe operi i klasičnoj muzici.

Sirovi talenat za POD nije dovoljan da bi izvođači prošli kasting. Brus kaže da je zadržao svoj “rudarski temperament” kao izuzetno efikasan način komunikacije u svojoj ulozi operskog producenta.

-Kroz rudarstvo sam naučio da govorim direktno i uvijek kažem ono što mislim jer za drugo nema vremena. To i dalje praktikujem,  čak i ako to znači da drugoj strani neće biti prijatno- dodaje da objasni značenje rudarskog temperamenta.

Dive nisu dobrodošle. Čim osjeti da izvođači ne vide nastupanje u pećinama i rudnicima kao jedinstvenu priliku i inspirativni izazov, već kao potencijalnu prepreku, Brus zna da ta saradnja neće biti plodonosna.

-Radio sam kao rudar većinu svog života. Ja dobro znam šta je težak rad. Ovo što mi nastojimo da uradimo sa POD je svakako izazov, ali kilometrima je daleko od teškog rada- govori Brus prisjećajući se početaka rudarskih dana.

-Od školskog dana koji počinje u devet i završava se u tri, sa pauzom od sat vremena za ručak, ušao sam u smjene od 12 sata rudarskog rada. To te brzi nauči discipline-dodaje on.

Publika koja posjećuje performase POD-a ne traži savršenstvo, već avanturu. Silazak u pećinu nekoliko desetina metara ispod površine zemlje sa zaštitnom kacigom samo po sebi je jedinstveno iskustvo za većinu ljudi i Brus je toga svjestan.

-Reakcija svih koji dođu je prilično slična, a svaki put izazove kod mene ponovni osjećaj zadovoljstva i potvrde da radimo pravu stvar- kaže Brus ponosno.

 Neuobičajeni spektakl

…Prvo tišina i zvuci opreznih koraka. Zatim komešanje i šaputanje dok dolaze do svojih mjesta pokušavajući da kroz mračne obrise improzovane scenografijeuhvate esenciju momenta. Uzbuđenje se već osjeća. Svjetla se polako pale i nastaju zvuci oduševljenja. Ovo je početak spektakla koji već imenom obećava da će sve u vezi ove opere biti drugačije.

Na maloj sceni koja ima publiku sa sve četiri strane pojavljuju se operski pjevači, praćeni instrumentima. Publika, među kojima je uvijek makar polovina onih koji do tada nisu vidjeli operu uživo, nikada nije bila bliža izvođacima. Na performansima koje organizuje POD, posjetioci žele da budu dio iskustva.

Ovo nije opera koja ima programirani aplauz, gdje vas treba brinuti operski bonton i gdje ćete morati razmišljati o tome da li ste adekvatno obučeni. Dovoljno je da dođete i prepustite se.

Nova vrsta publike

Svijet 21.vijeka je svijet prezasićen ponudom svega, na svakom koraku. Mladi potrošači i kupci su probirljivi, informisani i gotovo uvijek znaju šta da očekuju. Znaju tačno vrijednost koju treba da dobiju za uloženi novac. Isto važi i za konzumente i ljubitelje umjetnosti. Nije dovoljno da im se kvalitetno djelo samo predstavi – ono mora imati inovativan pristup, faktor “nikad viđenog”,uzbuđenje i interakciju.Recept za uspjeh izgleda jednostavno – publika21.vijeka očekuje iskustvo i novi doživljaj.

Opera je od nastanka -od Perijeve Dafne, bila rezervisana za one koji su pripadali odabranim krugovima. U vremenu nastajanja pripadala je elitama, uskim bogatim krugovima i aristokratratskom porijeklu, a percepcija o tome kome je opera namijenjena je i danas, nažalost, u sličnim okvirima.

Ako zamislite izvedbu Pučinijeve Toske ili Bizetove Karmen,  pred očima će vam se sigurno smjenjivati slike dama u raskošnim toaletama, sa tijarama u kosi i dijamantima koji se nesmetano presijavaju na mekoj koži; elegantni pokreti lepeze koji ističu njihovu prefinjenost; balkon sa kojeg kroz Galilejeve binokulare ozbiljna lica posmatraju napetu fabulu na nepoznatom jeziku i slušaju glasove koje zvuče gotovo nadljudski; intervale između činova koje one iste dame provode u toaletima puderišući nos, dok se ne vrate svojim muževima čiji su vratovi ukrašeni leptir mašnama – oni ih čekaju u podnožju stepenica koje se pri vrhu dijele i vode publiku u različitim smjerovima. Dame. Gospoda. Toalete i leptir mašne. Odmjereno, prestižno, elegantno – epiteti koji oduvijek idu uz reputaciju opere.

Iako Opera danas izgleda znatno drugačije, većina ljudi nikada nije imala iskustvo opere uživo. Razlozi u prošlosti su se uglavnom ticali elitizma operskih društava, asocijacije opera sa visokim obrazovanjem koje nije bilo na raspologanju širokim narodnim masama i pitanju statusa koji rađa raširen osjećaj nepripadanja “običnog čovjeka” pažljivo konstruisanim krugovima ljubitelja opere.

Danas se nižu drugačiji razlozi. Prošlogodišnja studija u Velikoj Britaniji pokazala je da su razlozi zbog kojih Britanci nikada nisu kupili kartu za operu, iako se u Londonu nalazi Kraljevska Operska Kuća (Royal Opera House), jedna od najljepših opera na svijetu, nalaze baš u obrisima goreistaknutog opisa. Činjenica da nisu sigurni šta treba da obuku, da su karte isuviše skupe, da smatraju da je neće razumjeti, kao i da nisu sigurni kako da se ponašaju u pauzama, niti kada treba da aplaudiraju, sigurno zvuče trivijalno, ali su glavni razlozi neiteresovanja Britanaca za operu. Iako, prema podacima britanskog Zavoda za statistiku, prosječan Britanac potroši 13 odsto svojih primanja na kulturu i rekreaciju, većina ih se ipak ne odlučuje da potroši funte na prijatno nedeljno veče u Kraljevskoj Operskoj Kući.

Britanija nije jedina zemlja koja je pokazatelj opadajućeg trenda posjećenosti i popularnosti operskih izvedbi. Njujorški Metropoliten je još jedan dobar primjer sve manjeg interesovanja posjete tradicionalnih operskih sala i izvedbi.U periodu od 2015-2018. popunjenost sale je varirala između 65 i 66 odsto, što je ostavljalo prostor od 4000 mjesta gotovo polupraznim.

Brizbejn i Edvardsova Podzemna Opera nije jedini primjer pokušaja da se opera predstavi u modernijem svjetlu. O zabrinjavajućim posljedicama ovakih statistika postoji svijest širom svijeta i zato, mnogi ljubitelji Opere koji su svjesni da ona u 21.vijeku mora da bude izložena rebrendiranju i promjeni reputacije, preduzimaju različite korake popularizacije.

 Njujork

Metropoliten operu u Njujorku osnovala je 1883.godine na Brodveju grupa bogatih biznismena sa ambicijom da oforme sopstveno pozorište. U narednom vijeku mnogi veliki umjetnici našli su u njujorškoj operi svoj dom –Lorens Tibet, prvi američki bariton na sceni Met opere nastupao je čak 600 puta. Od sredine šezdesetih godina prošlog vijeka ova Opera je na drugoj lokaciji i sa novim ciljem – da pridobije novu publiku, obrazuje mlade i bude dostupna širokim narodnim masama.

Posljednjih 10 godina Met Opera organizuje program Met:Uživo u HD, seriju prenosa operskih performansa prikazanih u visokoj rezoluciji u bioskopima širom svijeta. Od planiranih šest prikazivanja, projekat se proširio na 10, da bi danas dostigao emitovanje u više od 2000 sala u 73 zemlje na šest kontinenata. Kasnije, ovi performansi su se našli i na malim ekranima. Snimci dešavanja iza kamere koji od ozbiljnih operskih pjevača prave ljude od krvi i mesa iza čijih savršenih nastupa stoje stotine sati priprema, vježbe i grešaka, daju publici novu dimenziju i bliskost sa izvođacima.

Najsvježija inicijativa ove institucije je projekat uključivanja besplatnog prenosa opera uživo u šskolama širom države Njujork u saradnji sa Ministarstvom obrazovanja uz interaktivne radionice i upoznavanje učesnika. Iako Metropoliten Opera nalazi način da dopre do interesovanja i uha mladih afirmativnih akcijama, posjećenost MetOpere je i dalje na staklenim nogama.

London

Još jedna interesantna inicijativa nastala je u Londonu pod imenom Nijema Opera (Silent Opera). Grupa kreativnih operskih entuzijasta pratila je putokaz “Silent disco”koncepta, odnosno zabava na kojima nema vibrirajućih zvučnika i glasne muzike. Nekoliko Dj-eva pušta muziku, a svi posjetioci imaju svoje slušalice na kojima podešavaju nivo zvuka i biraju omiljene pjesme. Rezultat je neobično intimno iskustvo muzike po mjeri slušaoca, a sve to u sobi punoj ljudi koji se kreću u ritmu muzike. Inspiracija za ovu ideju nađena je u japanskom naučnofantastičnom  filmu šezdesetih godina “Ljeto 1993.”, ali je puni procvjat doživjela nakon 2000.godine kada su počeli da se organizuju nijemi festivali (BBC live music) u Britaniji i ekstravagante “Nijeme zabave” holandskog umjetnika Meg Duguid-a u Čikagu.

Ovu ideju je preuzelo londonsko društvo i formiralo Nijemu Operu koja kreativnim, modernim načinom privlači novu publiku. Nju čine uglavnom ljudi mlađi od 30 godina od kojih između 30 i 60 posto nikada ranije nije slušalo klasičnu muziku ili operu. Publika može da izabere da li će performans doživjeti uživo, slušajući operski vokal praćen sa šest instrumenata, ili će staviti slušalice i čuti snimljenu verziju opere koja se odvija pred njima. Prema riječima kreativne direktorke Londonske Nijeme Opere, Daisy Evans, ovo je iskustvo koje publika nikada ranije nije doživjela.

-Ovo je opera buduće generacije- kaže gospođica Evans.

U odnosu na Kraljevsku Opersku Kuću, njihov budžet i domen je neuporedivo manji, ali isto tako i neuporedivo prijemčiviji publici 21.vijeka koja traži novo, drugačije iskustvo bez kompromisa kvaliteta.

Opera danas

Izgleda da opera sa svojim imidžom moćne, uzdignute i statične ne pliva najbolje u brzim vodama 21.vijeka. I dalje okupira mjesto u mašti javnosti kad staromodna, pomalo dosadna, rezevisana za one starije, sa dubljim džepom. Nepravedno, sa sobom i danas nosi to breme skupe i elitističke. To je glavni razlog što među mladima nije popularna.

Ako opera želi da ponovo napuni sale i izazove uzbuđenje zahtjevne mlade publike, moraće da istraje u potrazi za novim načinima da zaintrigira maštu gledalaca koji uvijek misle “da je to sve već viđeno”. Moraće da nađe nove puteve da još jednom nauči ljude kako voljeti operu.

Marija Rašović

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari