2
min read
A- A+
Pročitano

Nije Budva Leskovac

02/05/2018 - 16:55
Autor:Fos Media
1064 pregleda

Da li uvijek dobijemo ono što zaslužujemo ili uvijek zaslužimo ono što smo dobili?

foto: FOS Media

Foto: FOS Media

Da li se dajemo tek onoliko koliko možemo zdravorazumski podnijeti da nas neko ima, ili se dajemo ne pitajući za razum?

Da li smo i mi sami ljubav, ili volimo samo smisao o ljubavi?

Da li smo tamo kuda hodamo ili odveć gazimo u nekim paralelnim univerzumima putevima kojima nikada nijesmo prošli sa osobama sa kojima se nikada nijesmo ni držali za ruku?

Šetam Budvom. Gradom bogate  kulturne baštine Crne Gore. Gradom ljubavi, mirisa mora, najljepših vidika sa zidina starog grada.

Meni gradovi mirišu na ljubav, more, morsku so, ne na Chanel, kavijar i Leskovac. Ne na roštilj, na tone mesa koje se peku po ulici. Ne na ogoljene žene koje plešu po šipkama, ne na obnažene crnogorske ljepotice koje šetaju gole duše po pločnicima starog grada u potrazi za boljim životom, pa se spotaknu i slučajno se nađu ispred usidrene jahte.

Budva je za mene Citadela. Zveket čaša dok se služi vino, prigušeni orkestar koji svira u pozadini „Nije mene dušo ubilo“... Zastajem pored nekog para što ima istog psa kao i ja. Pričam sa gospodinom. Žali mi se, kaže nikako ne može da ga nauči da bude baš onakav kako treba. Odgovaram, „Gospodine, ljude ne možemo naučiti da budu ljudi, a pas je uvijek pas, ma kakvim očima ga Vi gledali. Za razliku od čovjeka, on je uvijek i samo ono što Vi napravite od njega.“

Sjedimo na šetalištu...

Toliko prelijepih žena. Tuđih. Sve uklopljene u šablon svelikosti i svejednoće. Poput onog mesa, na Leskovačkom roštilju, gore u istom plamenu. Isti finalan proizvod, iako je meso u svakoj radnji drugačije, drugačijeg kvaliteta, način obrade je isti. Možda je Budva novi Leskovac, a Leskovac centar plastične hirurgije i još kvalitetnijeg mesa. Ko će ga znati!?

Razgovaramo... Sestra i ja. Pričamo o estetici i samoprihvatanju. Kada smo prihvatile sebe onakvima kakve zapravo jesmo? Sa svim manama, nesavršenostima, vrlinama? Kada smo prihvatile da nijesmo savršene i da to nikada nećemo biti? Da nemamo preduge noge, tanka ramena, pravilan nos, zavidnu visinu, idealne proporcije lica, pune usne? Da ne živimo život iz časopisa, ni onaj online, tuđi koji priželjkujemo. Da žena nije socijalni freak, estetski hodajući model podgoričkih, budvanskih ili već beogradskih plastičnih hirurga. Već da je žena ona koja nema ni idealne proporcije, ni idealan život, ni jahte, kola ni avione, već samo smisao o sebi i  spokoj manifestovan kroz duboku ljubav prema sebi i samoprihvatanje.

Jednom sam napisala da nijesu loša vremena, loši su ljudi. Loši su koncepti, iskrivljena vaspitanja. Učenja o materijalnom i estetskom. Slanje takvih iskrivljenih vrijednosti u etar, pa takve žene u svijet.

Loša vremena prave od žene meso pogodno za tržište. Spremno da gori u tuđem plamenu, da se okreće na ražnju suprotnom od pravca vjetra, da bi tako ispečena bila pogodna onima koji biraju i koji joj određuju vrijednost na kraju i cijenu o sebi.

Hajde, ženo, budi more, neuprljana morska so, koja se miješa sa nesavršenom kožom pa je slatka i slana istovremeno, pa je i bosa i gola, a nikad ogoljena. Svoja, u moru istih. Budi taj novi talas, novi estetski vjetar nesavršenosti i svih krivina i oblina svijeta. Budi ona ista djevojčica koja si bila nekad, neopterećena, svojeglava i svoja.  Koja je živjela igru između  zapljuskivanja talasa, koja se pravila da ne čuje svako majčino dozivanje da izađe iz vode, i dovikivala „Još malo samo“. Budi ponovo sirena svog djetinjstva. Neuprljana, čista.

A ja, „Ja sam mornar bez kompasa kome uvek polude lađe...“

Borim se da žena nije ni Budva ni Leskovac. Već sopstveni grad.

Autor: Aleksandra Rašović

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off

Komentari