1
min read
A- A+
Pročitano

Ti si ono što misliš

16/05/2018 - 22:01
Autor:Fos Media
409 pregleda

Posmatram ljude oko sebe i sebe među njima. Testiram...

a

Foto: BebaMur

Od dana do dana – ono sam što mislim, dokazano! Mogu biti nadmena, znati sve i svijet posmatrati sa visine... to mi ipak ne leži, tim visinama nisam sklona. Visine koje male ljude čine još manjim. Visine koje obezvrijeđuju i ponižavaju jer su toliko visoke da se pogled muti i slika je iskrivljena. Visine koje su toliko visoko da neke stvari, ljude i događaje ne mogu ni vidjeti. Nisam od onih koji sebi daju za pravo da čitaju tuđe komentare, potom te komentare komentarišu i kritikuju.

Razmišljam, čitajući neke komentare na razne objave raznih ljudi – koliko nas živi svoj život?

Kako je lako osuditi nekoga, pa mu prišiti i što jeste i što nije, a da i ne znamo o kome je riječ?

Ok, ne možemo upoznati sve ljude čije knjige čitamo, ljude koje podržavamo, čiju muziku volimo itd. Ali čemu umjetnost zapravo služi? Da joj vjerujemo i da joj se prepustimo.

Ne znam kome je više nezgodno – umjetnicima u okruženju u kom se nalaze, bilo gdje na ovoj planeti izgleda, ili okruženju koje ne prepoznaje umjetnika, već čudaka kojeg treba odstraniti iz svoje blizine. Šta se sad tu ona/on pravi pametna/pametan sa nekim naslovima i citatima tamo nekih knjiga, pjesama... Da li je ovo naše danas zaista toliko teško da je lakše naći utjehu u nekom rialitiju koji odvlači pažnju i zatupljuje? Ili smo mi ovo naše danas učinili teškim uz pomoć rialitija koji nam pokazuju da za uspijeh nije potrebno znati čitati?

Ono o čemu razmišljem i o čemu sam htjela pisati je da nije dovoljan taj prvi utisak da bismo sebi mogli da damo za pravo da o nekome sudimo. Pisala sam o predrasudama i o neobičnim ljudima. Tu bi se dalo još mnogo pisati i analizrati. Znam da na ovom svijetu ima divnih ljudi koji razmisle prije nego donesu odluku. Oni ne osuđuju, oni razumiju!

Isto tako, ne postoji „visina“ sa koje mogu sebi da dam za pravo da tamo nekome praštam za njegove greške, propuste, previde, kako god. Svi uvijek u svemu imamo šansu da napravimo nešto dobro. Makar to bilo da bilo kome drugom ne činimo bilo šta loše. Ako ne možemo da podržimo ili se sa nekim (nečim) ne slažemo, uvijek postoji naš vlastiti život kojim se treba zabaviti. Nije potrebno da bilo čiji trud blatimo i ponižavamo da bismo veličali sebe.

Dakle, riality ili neki dobar film, koncert, knjiga, na nama je da biramo a ne da osuđujemo nečiji izbor!

Na ovom svijetu svi smo jednako važni. Tu smo da damo najbolje od sebe. Neka to bude makar ono najlakše – lijepa riječ, osmijeh i ljubaznost. A kad omanemo, dovoljno je loša sama spoznaja da smo omanuli, nema potrebe veličati te mane.

Sreća je znati živjeti u svojoj koži, a ne u tuđim očima.

Piše: Bojana Ignjatović Soć

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off

Komentari