3
min read
A- A+
Pročitano

Buši!

29/11/2018 - 12:37
Autor:Fos Media
1781 pregleda

Nema uveta u kojem ovih dana nije zazvonila nadežna vijest – neki opaki brod njuška po našem moru u potrazi za naftom. Golem brod, sav robusan i snažan, zrači karakterom iskusnog goniča fosilnog blaga. Kako to red nalaže kad nam dođe gost, posjetili su ga naši visoki zvaničnici. Uslijedile protokolarne izjave kako je to istorijska razvojna prilika za našu domovinu i neka nam je svima sa srećom! Za vas, za nas, za naftu i gas – kaže stara ruska zdravica.

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Piše: Milivoje Krivokapić

Šta se sve rodi u umu ovdašnjeg stanovnika na pomen pronalaženja nafte – lako je zamisliti. Još kad se to potkuje skoro fantastičnim projekcijama ekonomskog bursta, uz bajkoviti luksuz tamo nekih naftaških Arabija i Teksasa, svakom potekne oktanska bala na usta.

Rođen sam i podignut ovdje, pa mi je urođeno da sanjam na veliko a ostvarujem malo. Tako me i ovo naftaško snoviđenje navodi na viziju o naftnom futuru Kaplje vode – na trenutak kada će iz njedara našeg podmorja grunuti bujice crnog zlata. A zna se da ga je sve manje, pa je zbog toga sve skuplje. Tada država počinje da cvjeta. Buja prosperitet, upisujemo se na listu država sa naftnim rezervama, dok po pučini plavog Jadrana niču platforme kao visibabe. I tako, dok zasluženo postajemo Kuvajt na pjenu od mora, zahvaljujemo Majci prirodi što je naše daleke fitoplanktonske i zooplanktonske rođake pretvorila u pogonsko gorivo za makine i ratove.

Istorija je povodom ovog poslednjeg neumoljiva – gdje god da nafta prokapa, svaka sila se navrne da privida česmu i poturi kantu. A sile kao sile, hoće ovaj zapaljivi kolač samo za sebe. U tom laktanju, najbitnije je izbaciti iz opticaja onoga ko po pravdi i logici polaže pravo na ovaj sporni resurs. Tada se po starom receptu zakuva kakav krvavi pir na teritoriji naftoposjednika, pa se u miru crpka ono odozdo, što se krvlju natapa odozgo. Eto mračne sjene po sred ovog našeg spasonosnog sna.

Odmah stiže demanti države na ovaj crni pogled. Prvo, tu je NATO, a pod njegovim kišobranom smo sigurni. To smo savladali, ne? Drugo, vješto se podigrava primjer Norveške – zemlje socijalne pravde, vladavine prava, hevi metala i apatične omladine. Norvežani su pametno postupili i od nafte izvlače basnoslovnu korist, a da zbog toga nijesu pretrpjeli teške posljedice – tako kažu.

Činjenica je sve to što se prišiva Norveškoj, no me je bojazan da mi i nijesmo baš neki Norvežani. Da bi se slijedila njihova naftaška renesansa, vjerovatno postoji navarda uslova koji se moraju ispuniti. Ipak, tri se ističu – svijest građana, odgovornost države i poštovanje normi koje se odnose na baratanje naftom.

Budimo iskreni, evo smo svi prijatelji ovdje – teško da smo blizu da ispunimo ijedan od njih.

Prvi je jedini koji pokazuje ikakvu nadu da bude ostvaren. Brojne reakcije pojedinaca i grupa u proteklih nekoliko godina na razne povrede opšteg dobra, a tu spada i ovo naftaško muljanje, pokazuju da se svijest crnogorskog građanstva može obrusiti u znavenu i hrabru. Potrebno je još mnogo rada, truda i mošnjica da bi se to učinilo stvarnim, ali vrijedi vjerovati da je moguće. Ipak, sve još uvjek ostaje na frontu tvrde borbe, jer je drugi uslov teško dokučiv.

Na neodgovornost koja prati postupanja države povodom poteza od opšteg značaja skoro pa se oguglalo. Od pogubnih privatizacija, preko sivila velikih investicija, pa sve do nemoći borbe protiv korupcije, konstantno se pokazuje odsustvo odgovornosti. A bez nje nema ni kvalitetnog rezultata. U takvom ambijentu, treba dobro razmisliti da li smo mi država kojoj treba dozvoliti da uglavljuje bilo kakav posao u vezi sa naftom. Mi za to nijesmo sposobni. Ne posjedujemo kapacitet, nemamo osjećaj za odgovornost, ne poštujemo pravila.

To nas dovodi do poslednjeg uslova. Bez preciznih i strogih zakona i poštovanja postojećih standarda, nemoguće je upravljati jednim toliko drhtavim resursom kao što je nafta. A znajući kakvi smo po pitanju poštovanja legislative i standarda, već se nazire neka ozbiljna međunarodna afera ili ekološka havarija.

Kako svaki naš ogromni javni projekat prati apsurd, teško se oduprijeti nagonu ne svrstati ga u već postojeći komični ram. Idelanim se nameće genijalno Šijanovo ostvarenje Ko to tamo peva?, koje je kroz dramaturšku magiju Dušana Kovačevića prikazalo svu grotesku razaranja jugoslovenskog bića.

Konkretno ovu situaciju valja postaviti kroz čuvenu scenu preoravanja puta. U toj podjeli uloga, zamišljam našu državu kao raskantani autobus kompanije Krstić i sin. Nas, građane, kao putnike u tom autobusu, koji se zajedno sa državom kotrljaju ka nekoj mutnoj budućnosti, svak sa svojim jadom u torbi. Naftaški lobi – bezubi starac, koji se kani ostvariti korist spornim uzurpiranjem dobara, uz prijetnju decom. I dok deca buše, starac se smije, jer mu se smiješi profit. Buše... I buše.

A mi putnici virimo i kao popišano cvijeće nemoćno gledamo. Dok oni buše.

Konačno i platimo.

Uvijek platimo.

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku FOS Media.

 

Pročitajte i ovo:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari