3
min read
A- A+
Pročitano

Cijena mira

11/04/2019 - 12:45
Autor:Fos Media
1538 pregleda

Ko u fotelji ak’ imalo sjedi, lakše živi no onaj koji ga plaća – tako bi se mogla opisati skorašnja izjava čelnog čovjeka Regulatorne agencije za energetiku, popularne RAE. To je ona državna firma koja aminuje svako poskupljenje elektrike, pod parolom da to tako mora, da je to u skladu sa evropskim i inim međunarodnim standardima, da se takvi postupci temelje na zakonima i ostalim propisima, jašta.

Foto

Ilustracija, Fos Media

Piše Milivoje Krivokapić

Legalno je i legitimno povećanje cijene struje u sklopu tarifa za električnu energiju koje je najavila EPCG, pročitasmo. Da je legalno – fakat jeste. Uglavljeno je zakonom. I to bi bilo sasvim na mjestu, da se kod nas zakoni ne kroje prema mustri uskih interesa. Ne postoji ništa lakše nego učiniti nešto legalnim kad se zakonodavna vlast drži u šaci. Na to nas podsjeća istorija, naročito kroz pojedine jezive primjere.

A da je legitimna – e, nije! Legitimitet po smislu potiče od naroda, a teško da je ovaj narod u vezi sa nečim toliko jendoglasan koliko je u otporu ka poskupljenjima struje.

Po ustaljenom fazonu, ovaj legalitet i legitimitet je morao biti nečim zabetoniran. Nečim sočnim i neporecivim, a kud ćeš bolji malter od evropskog. Objašnjeno je da nije važno da li se tržišni princip određivanja cijena energije nekom sviđa ili ne(u slobodnom tumačenju – miran, građanine!), ali jednom kad smo odlučili da postanemo dio EU prihvatili smo i da ćemo slijediti njen sistem vrijednosti koji je u svakoj sferi života definisan zakonima, pravilima ili kodeksima.

Prvo – ta Evropa, na čiji se sistem vrijednosti svi tako lasno pozivaju kad im je potreba, zagovara neselektivnu primjenu zakona, pravila ili kodeksa u svakoj sferi života, a koliko je naša domovina privržena tome principu posebna je i tužna priča. Drugo – čim neki potez države mora da se podboči Evropom, tu su kilava posla. Provjereno.

Da je poskupljenje munjiva gotova stvar, govori nam poređenje iz izjave, po kojem možemo do mile volje u kafani da ćaskamo o tome kako su banane i krompir preskupi, ali ćemo ih ipak kupiti na pijaci po cijeni po kojoj nam se nude. Banane nam nijesu baš toliko bitne za opstanak, osim što pomoću njih dopremamo kokain naš nasušni, a džak krtole vazda možemo zakučiti od rođaka sa Krnova. Struja je ipak nužna roba – treba nam da bismo pretekli. U pitanju je jedan od energenata, a oni ne klijaju iz zemlje, niti se možemo sa različitim trgovcima pogađati o visini njihove cijene, što je tradicionalni princip pijačne trgovine. Elektrika je pod monopolom, što državnim što privatnim, a mi smo primorani tome da se povinujemo.

Konačno – ono o čemu se danas ćaska u kafani, sjutra može biti varnica za revoluciju.

Kad se sijeva iz fotelje, opravdanja je lako naći. Još kad je plata skoro dvije cigle budžetskih eura, utoliko je pogled bistriji. Lakše se razbira, jer vidik nije zagađen pritiskom svakodnevice koji prolzilazi iz minimalca ili prosječne zarade jednake polovini vrijednosti potrošačke korpe. Zamislite samo kako bi zvučala ovakva objašnjenja da je na snazi princip od svakog prema sposobnostima, svakom prema potrebama. No, Marks je mrtav, a neoliberalna ekonomska misao crnogorska živi i pumpa.

I sve što je rečeno je već čuveno, i dio je retorike kojom se ušećerenim tonom nagomilava teret na građanska pleća. Ipak, jedan detalj bode oči.

U razloženoj izjavi se navodi da se struja plaćala onoliko koliko je bilo potrebno da se niko ne buni, čime se kupovao socijalni mir.

Tek tako, svjesno ili ne, još jednom se pokazalo ono što se decenijama nevješto krije – kod nas socijalni mir nije  postignut, već kupljen. Čak je pogrešno ovu trgovinu zaokružiti kao svršenu, jer, vidimo, mir se i dalje kupuje. Ta trgovina, dakle, traje, a sredstava za njeno namirenje je očigledno sve manje.

A ako se uzme u obzir da građani svakako plaćaju i nametnutu cijenu struje, i tržišnu održivost državne firme koja ih njom snabdijeva, i privatne firme koje za svoj ćar vrte turbine, ispada da sami od sebe kupuju svoj socijalni mir. Lijepe li kombinacije.

Nego, šta će se desiti kad se potroše ti mirogarantni šoldi?

Šta se desi kad mir više ne može da se kupi?

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

Pročitajte i ovo:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari