3
min read
A- A+
Pročitano

Dok trnu zubi

08/11/2018 - 14:30
Autor:Fos Media
1106 pregleda

Kada se kaže da je podjela dio balkanštine, ništa novo nije rečeno. Zabavnim se čini koliko i kakvih se novih razloga za diobu iznađe na ovim prostorima. Kao da se to mora. Kao da je podijeliti se među sobom obaveza. To što smo evidentno najviše napredovali dok smo se furali na jedinstvo ne dotiče nas mnogo. No, neka su prosti svi novi razlozi za podjele, plodovi su naše uskosti i od našeg su vremena, ali šta je sa onim starim, naslijeđenim?

Milivoje

Piše: Milivoje Krivokapić

Prije tačno vijek, dok se hladilo oružje Velikog rata, Balkanske zemlje su se upustile u zasebnu avanturu, poznatiju kao ujedinjenje. Treba biti baš i samo odavde, sa ovog Evropskog poluostrva, da bi se iole moglo razumjeti koliko apsurda je donio taj potez. Predstavljen kao model zajedništva, što mu i ime zbori, posijao je više razdora od bilo kojeg sukoba ili odluke. Rodio je nezadovoljstvo kod mnogih – kod nekih sa razlogom, kod nekih zbog neostvarivanja očekivanog interesa, a kod nekih zbog propasti ambicija. I svi su bili u pravu. I niko to stvarno bio nije. Kulminirao krvlju decenijama kasnije. I opet su svi bili u pravu i niko to stvarno bio nije. Dakle, klasična balkanska štorija.

Nije nam se svijest mnogo promijenila tokom tih vremena, pa se nema šta za spočitavati. No, problem čuči u tome što te tadašnje razloge podjele, tu tvrdokornu pizmu, još nijesmo prevazišli.

To povlači jedno pitanje koje se prosječan Crnogorac straši postaviti sebi čak i u mislima – jesu li oni prije mene bili u pravu?

Pokušajmo se vratiti cirka sto ljeta unazad – tačno pred održavanje one Podgoričke skupštine, oko koje se ovih dana lome jezici i koplja. U toj staroj kulisi, zamislimo svog brkatog prađeda, u svom čojstvu i hraborsti, kakvim nam je predstavljen kroz predanje. A sada, iskreno i bez straha, zamislite koliko je skroman njegov stepen informisanosti i odnos prema nečemu što se zove politikom.

Iako ovakva pomisao na naše svijetle pretke rađa nelagodu, neophodno je dati joj prostor. Tadašnja opredjeljenja naših đedova su u ogromnoj većini slučajeva determinisala naša današnja politička uvjerenja. Mi danas živimo kroz njihove odluke. Za primjerima ne treba tragati daleko. Od zelenaša i bjelaša, preko partizana i četnika, pa sve do milovaca i momirovaca, oni prije nas su odredili ovo što smo mi danas. I mi se tome ne odupiremo.

Otpora ne dajemo jer smatramo da je to dio tradicije. Uopšte ne preispitujemo odluke naših očeva, a najvišim mogućim grijehom smatramo čak i nijemu misao da su oni možda, zbog naivnosti, neznanja ili opjevane tvrdoglavosti, napravili neki pogrešan korak.

Zbog toga ovih dana hoće krv da legne. Ne zbog bilborda, proslava, rampi za kojekave intelektualce i javnih prepucavanja. To se dešava jer ne sagledavamo i ne preispitujemo ono što se desilo prije nas. Sve uzimamo zdravo za gotovo. Pritom, to činimo u eri kada je čovjeku na raspolaganju dato više znanja i informacija nego što je to bio slučaj ikad u istoriji.

Podsjetimo sebe koliko puta smo bili navučeni obećanjima političara i koliko puta smo bili zajebnuti na taj način. Sada zamislimo neku budućnost, sto godina unaprijed, u kojoj se naš sada nepostojeći potomak hvata za vratove sa nekim savremenikom, zbog nekog od tih zajeba na koji smo se mi nasadili. Da li vam ovo zvuči logično? Da li je ovo to što želite onima što dolaze za nama?

Istorija nam je ostavila mnoge bitke koje smo primorani vojevati. Ali, siguran sam da neke valja izbjeći. I niko nam neće zamjeriti zbog toga. Naročito ne oni zbog kojih danas postojimo. Jer, i to malo što znamo o njima je dovoljno da se bude siguran da oni ne bi htjeli da vodimo vojne zbog njihovih zabluda. Mudri su to ljudi bili. Znali su da ćemo imati svoje. I imamo ih napretek.

Naši preci su bili ljudi kao i mi, sa svim svojim manama i vrlinama. Ne treba ih zaboravljati, ali ni slijepo slijediti. Ne treba da nam trnu zubi zbog svakog zrna kisjelog grožđa koje su kušali, bili u pravu ili ne.

Ti ljudi su temelj, a ne povod. Vjerujem da bi bili srećni kad bismo od njih učili, a ne da ih koristimo da i dalje podupiremo stare rovove.

Ne može se rikvercom u budućnost, u njega ubaciš samo da bi lakše krenuo drito  – govorio je jedan duhoviti automehaničar. Bolje objašnjenje kako treba koristiti prošlost zarad budućnosti teško da postoji.

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku FOS Media.

Pročitajte još:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari