3
min read
A- A+
Pročitano

Gušenje

04/06/2020 - 12:50
Autor:Fos Media
1755 pregleda

Bio je kraj minulog maja i bilo je rano veče. Nakon što su ga tri policajca prikovala za ulicu, a jedan od njih mu pritisnuo vrat koljenom, Džoržu Flojdu nije preostalo ništa drugo nego da u agoniji moli za svoj život. Pritisak nije popustio. Tako nemoćan, baksuzni Flojd se nepunih devet minuta nakon što su murjaci primijenili silu, lica prignječenog na asfalt Mineapolisa i pod silom jednog koljena kao simbola represivnog državnog aparata, rastao od ovog svijeta.

foto

Foto: AP/FOS Media

Piše: Milivoje Krivokapić

Po rutini sadašnjice, mučko ubistvo Džordža Flojda ulovljeno je sa par civilnih kamera. Snimak dozlaboga tegoban, prikazuje silom obuzdano i bespomoćno ljudsko biće koje u samrtnom ropcu izgovara svoje potonje riječi – ne mogu da dišem.

Slučajevi brutalnosti američke policije učinili su uobičajenim jedan detalj koji u opisanom slučaju nije ni morao biti pomenut – policajci i Džordž Flojd su imali različitu boju kože. On je imao onu pogrešnu. Klasika.

Brzo se pročulo. Sijevnula je iskra, pukla je kapisla, kap je prelila čašu i eruptiralo je nezadovoljstvo koje se, poput smrdljivog mulja, taložilo u mnogim stanovnicima Esadea. Od tog kobnog maja pa sve do danas, širom Sjedinjenih Država bukte protesti.

Ništa neočekivano, naprotiv. Ova priča nije nova. Puna je očekivanosti ili bolje rečeno – uobičajenosti.

SAD policija je faktički postala poznata, slobodno recimo i ozloglašena, po kontroverznom tretmanu Afroamerikanaca pri svom postupanju. Prošlogodišnja statistika, kao i one iz prethodnih godina, potkivaju tu tvrdnju – od svih intervencija policije sa fatalnim ishodom, kojih je bilo oko hiljadu, većina stradalih nije bila iz kaste bljedolikih. Kad se na to prikači epidemija nepravde prema obojenima u američkom kaznenom sistemu, dobijamo golu istinu koju se njeni protivnici trude umotati u svakakve šarene halje – Amerika je još uvijek ogrezla u rasizmu.

I eto naroda na ulicama. Po ko zna koji put i ko zna koliko će puta morati opet to da čini, jer se stanje ne mijenja. Tamošnji policajci koji prekorače ovlašćenja rijetko budu adekvatno sankcionisani, što šalje prećutnu i strahovitu poruku koju je nepotrebno isticati.

Upravo u tome leži opravdanost pobune američkog naroda, koja zahvata sve više gradova – problem rasizma se još uvijek ne rješava institucionalno, već se razvlači i uvija, ističe se ali se ne suzbija. Kontriraće, oni negatori rasizma, da po Ustavu svi stanovnici SAD uživaju jednaka prava. Tek slovo na papiru. Bar Balkanci znaju koliko je jalova vajda od zakonske norme kad je privilegovani tumače. Običnom Ameru, pogođenom nepravdom ne ostaje ništa drugo nego da na njen ubod izleti na ulicu. Pobuna je jezik onih koje niko ne sluša – govorio je mudri Martin Luter King.

Spočitava se protestima nasilna nota, mahom oličena u pljačkama i uništavanju imovine. Iako su se neke slobode fakat kovale kroz nasilne reakcije, zaista bi bilo očekivano da mi, vrla djeca ovog modernog doba, prevaziđemo nasilje kao opciju. Ali, avaj, ne da nam se. Ova komponenta protesta nije za opravdanje, ali jeste za razumijevanje. Njega očajno fali, kako u najvećoj marcipan demokratiji, tako i u ostatku svijeta.

A kad smo kod marcipana, nerazumijevanja i uobičajenosti, mora se pomenuti i drug aktuelni američki predsjednik, koji je datim povodom i po ko zna koji put dosad nategnuo živce cijeloj državi i poznatom univerzumu. Uz svojstven mu prostakluk i šaradu, nabusito je najavio obračun sa demonstranitima i svojom napalm retorikom nagnao čak i Tviter da ga izgrdi i kaže mu da se fino igra. Uzvratio je, naravno, objavom rata internetu, zaprijetio protestantima vojskom, vitlao Biblijom i svrstao antifašistički pokret ANTIFA među teroriste. Oranž klovn bi se divno uklopio u njemačke prilike tridesetih godina minulog vijeka. Jedino na šta se u vezi sa njim uvijek može računati je njegova neuračunljivost.

I tako – sa jedne strane razmaženi milijarder u punoj samovolji, sa druge obični mali ljudi. Kao i mnogo puta do sad. Pit… I to je Amerika.

Ne mogu da dišem! – reče unesrećeni Džordž Flojd u svojoj krajnjoj uri, nesvjestan da je tim vapajem za goli život ilustrovao stvarnost svih onih slabih, potlačenih i skrajnutih. Svojim poslednjim dahom ispisao je parolu koja vjerno oslikava stanje progonjenih i ugroženih, vrisnuo je u njihovo ime otpor protiv sistematskog i vjekovnog gušenja ljudske slobode. Baš kao i njegov brat po boji kože, Erik Garner, koji je prije šest godina skončao na isti način, i sa istim riječima na umirućim usnama.

Ne mogu da dišem! – mnogi s razlogom danas mogu da uzviknu, jer živimo u svijetu koji i dalje guši običnog čovjeka.

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari