3
min read
A- A+
Pročitano

Iz dnevnika

25/10/2018 - 15:28
Autor:Fos Media
1728 pregleda

Neki oktobar, 2018.
Podgorica/pred mrak

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Piše: Milivoje Krivokapić

Nikako da se dovuče jesen. Fintira nas evo mjesec dana. Ubaci malo vjetra, zažuti u vidokurugu, ali topli dani ne popuštaju. Uliva neku neprirodu ovolika sunčanost potkraj oktobra. Nije da sam mrzitelj ljetnjih dana, daleko bilo. Ja sam dijete ljeta, volim sunce. Nego sam odrastao u gradu „N“, a tamo mi je godina servirala sva četiri godišnja doba na ravne časti, pa sam se navikao. Da li se kašnjenje jeseni dešava zbog onog globalnog otopljavanja, kojem se svi smiju u visaž ili se ovo ljeto tek malo pošeretilo – ne znam. Znam da mi fali jesen.

Ovi dani mi protekli u poslu, po nekim drugim i zamršenim ulicama, po aerodromima. Aerodromi me podsjećaju na mravinjake. Sve je ustrojeno, tačno se zna kud ko ide i šta ko treba da radi. Ja spadam u one rijetke koji se pogube u takvom okruženju. Zbunjuje me sve to.

Opet neko viče na knjige. Da smeta Njegoš, tačnije da je genocidni pisac i nacionalist, to smo već žvakali. No, sad uz njega baciše pik i na Kiša. Avaz iz dijaspore stiže da su ova dvojica literarni zločinci i da ih se kao takve ima ukloniti iz obrazovnog programa. Danima pokušavam secirati ovaj nakaradni zahtjev: otkud se neko iz dijaspore sjetio bavljenja školskim planom i programom u domovini? Otkud Kiš u ovom progonu, kao da mu ih je malo bilo za života? Za Petra II me ne čudi, njega siromaha prostituiše ko stigne, ali dodati i Kiša u zločinačku prozu je sramota i za čuti, a kamoli za podržati. Ko su svi ti daleki dušebrižnici, koji se odjednom okupiše oko grobnice za Petra Petrovića? Umara sav ovaj apsurd i poniženje.

A ovoga poslednjeg nam ne fali, dragi moj Dnevniče. Ne ostadoše knjige same pod paljbom. Baš ovih dana, dok sam se brinuo ko mi je zgazio gospođu jesen, neko je odlučio da strijelja glumce na sceni Nikšićkog teatra. I to ne bilo ko –  nego strukture lično. Kakva to rezigniranost, koliko nerazumijevanje ili oholost može da navede prvog čovjeka jednog grada da dobacuje glumcu dok ovaj izvodi pozorišni komad? I koliki kukavičluk i poltronstvo može da živi u ljudima, pa da se tom glumcu nakon predstave ne obrati niko od zaposlenih iz pozorišta bijelog Onogošta? Hoće li opet da se diže hajka na predstave koje su po ocjeni nikšićke vlastele neprikladne po naše puritanske duše? Nego, dvije se dobre posljedice rodiše iz ovog blamažnog čina: prva, još jednom se pokazalo ko su nam elite. Druga, sporna predstava je ovim privukla publiku kakvu zaslužuje. Publiku kojoj je teatar potreba, a ne zabava.

I nanovo jebavanje u vezi sa simbolima. Opet se traži revizija državnog grba – ili da se doda polumjesec ili da se liši krstova, inače će bit' grke. Rade me na maštanje ovakve sumanutosti. Zamišljam kako našem zlaćanom grbu oko vrata, tačnije vratova, mećemo i krst i polumjesec i Davidovu zvijezdu i petkoraku. Zamišljam i smijem se toj heraldičkoj karikaturi, tom egalitarnom dizelašu u kojeg je moja pretvorbna mašta načinila grb. Uvrijedih li ovim državni simbol, teško meni? Zla su vremena za to nepočinstvo.

Sa južnog kraja domovine, neki klinci poslali poruku otpora. Ustali da odbrane drveće od građevinarske hajdučije. To me je obradovalo. Povukli sa sobom i odrasle, pokrenula se peticija, uspjeli su da navedu lokalne vlasti da raspravljaju o ovom problemu. Sačuvali su drveće u gradu koji je poznat po jednoj od najstarijih maslina na svijetu. Lijepa simbolika. Samo da istraju u toj svojoj borbi pod zidom čempresa.

Iščitavam ove redove i primjećujem da ponavljam riječ „opet“. To me je navelo da shvatim da nikako da se otresemo svih ovih društvenih otrova. Uporno se ponavljaju i stalno ih neko raspršuje. I opet se napale mase na to, a i ja uz njih. I opet će se ponavljati isti problemi, jer se ne borimo da ih se trsimo. Naklon za Barane i njhovo drveće. Pokazali su da može drugačije.

Pun mi je samar i inostranih knjigospalitelja i tipova sa kursadžijskim smislom za teatar i trgovine manjinskim pravima i koljača drveća. Ja bih samo da mi se vrati moja jesen.

Ne zamjeri mi, moj dragi čitaoče, pardon, Dnevniče, što te opretetih ovim dnevnostima. No ne vidim kako da to izbjegnem. Da imam odgovor na pitanje zašto se iznova dešavaju ove skaradnosti, ne bih ti žalopojio. Ovako, ostaje mi da zbunjen i neprosvijetljen tražim spoznaju kroz ovih nekoliko desetina rečenica.

Kažu da će kiša o suboti. Možda ona dovuče jesen.

Mjesec polako izlazi iz uštapa. Moći će normalno da spavaju oni kojima to ide.

 

NapomenaStavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uredničku politiku FOS Media.

Pročitajte i ovo:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari