2
min read
A- A+
Pročitano

Kao da je bilo nekad

27/09/2019 - 9:55
Autor:Fos Media
477 pregleda

Kažu da nas ništa ne vrati u prošlost kao mirisi. Istina je da jesu okidač za neplanirane osvrte na zaboravljeno, previđeno, potisnuto, zapečaćeno. Nego, često i ne treba mirisati da bi sjećanja krenula da naviru. Nacija smo koja se sjećanjima teško odupire. Gajimo kult prošlosti u nekim momentima skoro pa mazohistički. Kultovi nam idu od ruke.

foto

Privatna arhiva

Piše: Milo Radonjić

Sve ono što je bilo nekad ostalo je samo da podsjeća da je upravo nekad možda i postojalo. Ukoliko je zaista postojalo, kako može biti strano? Sjećanja su veoma često izuzetno strana. Kao da nijesu proživljena od strane nas samih. Kao da su se tijela u trenutku dešavanja najintimnijih procesa odvojila od sebe samih, i sebe posmatrala sa tavanica, iz prikrajaka, sa raznih klupa u parkovima.

Umjetnik sa radija poručuje: “kao da je bilo nekad.” A da li je?

Krucijalne procese sazrijevanja čini mi se uzimamo zdravo za gotovo. Određenim životnim periodima koji su obilježili naše sopstvo nakon dužeg vremenskog intervala ne pridajemo značaj koji zaslužuju. Kad prebrodimo – zanemarimo. Nijesmo se opametili, iako volimo da kažemo kako učimo na svojim greškama. A da li zaista učimo?

Sve ono što osjećamo u svakom momentu – izuzetno je važno. Svaki naš osjet reakcija je na nešto što nas je trenutno oblikovalo, nešto čemu smo poklonili pažnju. Nešto što nas je usrećilo ili rastužilo, uvrijedilo, ili načinilo da se osjećamo izuzetno sitnima.

Iskustva bi trebalo da budu ona koja nas oblikuju. Kad razmišljam o svojim određenim iskustvima, često ne mogu da se sjetim pravolinijskog toka događaja. Lutam kroz vijuge, osjećajući kako se naprežu ne bi li se prisjetile imena i povezale lica sa mjestima. Vrijeme sa događajima. Datume sa odredicama. Naša iskustva nijesu brojevi. Mnogo su više od toga. Ona su ono što smo mi iskonski.

Čitao sam da ljudi koji izmišljaju istinu događaje navode upravo onim tokom za koji su uobrazili da su se ređali. Jedno, pa drugo pa treće. Između drugog i trećeg nije bilo ničega, a na prvo se ne vraćaju. Konačni momenat spoznaje i prihvatanja realnog stanja sadašnjosti počinje onda kada krenemo prispitivati istinitost prošlosti. Iste one koja se odvojila, osamostalila, otpala, prešla u ono što se i pored sve volje više ne da opipati. Toliko smo puta o njoj maštali, da nijesmo sigurni je li postojala, ili smo je upravo izmaštali. Mislim da svaka svršena prošlost u jednom momentu postaje artefakt. Čisti artefakt.

Slutimo da prošlost zna kuda se zaputila, a bivamo svjesni da mi to nikad nećemo znati, zato što, nakon svega, ni nju samu ne umijemo prepoznati. Stopila se sa milionima drugih, jednako šarenih, vatrenih i praznih balona.

Sjećam se mirisa asfalta poslije kiše, svježe pokošene trave, toplog kroasana, nove knjige, Toma Forda, mamurnog jutra, zagorele kafe, dok baloni lete glavom.

Pročitajte još:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari