3
min read
A- A+
Pročitano

Obična priča

03/10/2019 - 15:15
Autor:Fos Media
1281 pregleda

Ova priča se prethodno zvala Petlić Pevač bez posla. Međutim, kako su se riječi postrojavale jedna za drugom, a tema dobijala oblik, naslov prvijenac je polako postajao neodgovarajuć. Umjesto njega nametao se drugi, neumoljiv i adekvatniji. Izlaktao se i eto ga sad tu, ugnijezdio se iznad. Tako je to sa pričama, a i sa životom – često želite jedno, a dobijete nešto drugo.

Foto

Ilustracija

Pomenusmo želju, što je dobro, jer se oko jedne i vrti ova priča. Ona sama nema neku snažnu poruku.  Nema filozofsku pozadinu niti zadire u smisao postojanja, lišena je mogućnosti za široka tumačenja i analize. Govori tek o jednoj želji koja trenutno ne može da se ostvari, o jednom po mnoge uobičajenom životnom početku koji nekom ne može biti. Tako, obična je baš.

U jednom odmaknutom pivskom selu postoji đak prvak koji to nije. Prispio je za prvačenje, tu su i udžbenici za prvi razred i neki kul ranac. Što je najbitnije, tu je i želja da se krene u školu. Jasno i glasno je istakao nesuđeni prvačić. Njenu snagu je dokazao time što je već savladao brojke i slova. Ma tu su i odgovarajući uslovi za nastavu i dobra volja i pomoć, ali... Ali nema učitelja.

Obična priča, pa su se i u njoj sve sile urotile protiv našeg junaka – prvaka.  Tako nastaju zapleti. Selo udaljeno, preko sat vremena vožnje od Plužina kroz fantastičnu i divlju pivsku vrlet. A naš junak jedini polaznik u prvi razred ove godine u njegovom selu. I sve je tu, rekosmo. Čak i želja. Ali nema učitelja. Niko nije zainteresovan za prosvetni poziv u samom vrhu pivskog kraja. A Plužine daleko. Roditelji su učinili sve što su mogli, pa i nadležni, ali na kraju im ostade da gledaju kako polako odmiče đački septembar pod naletom oktobarskog jesenluka.

Prvi dan škole je protekao mirno i traumatično. Iako iritantno radoznao, bio sam prestravljen od nepoznatog i drven sam čekao da me prozovu pa da zvanično počne moje školovanje. To iščekivanje pamtim ko najgore batine. Očigledno je da nikad nijesam bio strijeljan, što ne znači da neću biti, ali mi se čini da bi prozivka u tu svrhu rodila sličan osjećaj kao tada. No, ostavimo tu radoznalost neutaženu. U odjeljenju svi obučeni u najljepše, izgledali smo ko figurice od fondana. Mene je zapalo da dijelim klupu sa djevojčicom. Kakav blam, čovječe! Sav sam se bio usukao od neprijatnosti, ko pereca. Kasnije smo se sprijateljili, neko je u nekog tu bio i malo zaljubljen, ali jedva sam iskapulao iz svega toga. I sve se ovo desilo u ranim danima jednog davnog septembra. Jednog septembra, kakav je silom okolnosti ili čega već naš formalni prvak neformalnog obrazovanja morao da propusti.

Gledam ovog malog i njegovu mlađu sestru koju može pući ista sudbina za par godina. Zdravi, lijepi i stidljivi kako to samo seoska djeca umiju biti. Gledam ih i kontam koliko je mimo svake pravde to što je prvo od njih bilo prisiljeno da propusti prvački septembar, ma koliko šokantan bio. Mnogi klinci već uveliko kenjkaju što moraju svakodnevno u klupice, a tamo negdje, u strogosti planina, čuči jedan prvak koji bi, eto, samo da ide u školu. Tako je to u pričama, a i u životu – rijetko smo kad svjesni da su naša najobičnija imanja nečije jedine želje.

Po pravilu običnih priča, bilo bi očekivano tražiti krivca za nevolje našeg junaka. To će ovog puta biti zaobiđeno, iako bi se lako našao neki. Takvih nam ne fali.  Bitnije od toga je razmisliti o svakodnevici u kojoj postojimo, a ona nam govori da uvijek nekom oko nas fali nešto što bi trebalo biti uobičajeno. Nekom fali hrana, nekom lijek. Neko ne može da stekne krov pod koji bi mogao živjeti, a neko bar da živi od svog rada. Nekome fale neki ljudi, postojeći i oni koji su to prestali biti. Neko, vidjesmo, ne može ni u školu. Po tome nijesmo izuzetak, niti je ova priča usamljena. Sav svijet je nakalemljen tako. I nije tuga u tome, iako se javi na tu spoznaju. Tužno je to što nam je nedostatak običnog, onog što bi svakog po prirodi i pravdi trebalo da sleduje, postao običan.

Ova priča nema nikakav dramatičan zaključak. Naravoučenije tek. Jedino što je neobično u vezi sa njom je to da nema kraj. Jer kako god da se obrne, uvijek će nekome da fali ono što drugi ni ne primjećuje da ima. Šteta po te ljude. I po ovu priču.

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

Pročitajte i ovo:

 

Tagovi

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari