3
min read
A- A+
Pročitano

Obračun

21/06/2019 - 7:14
Autor:Fos Media
4928 pregleda

Čist politički obračun – ništa drugo i ništa prikriveno ne leži u planulom sukobu između crnogorske vlasti i Mitropolije crnogorsko-primorske, koji je digao na vrisku i zamalo toljagu svu javnost u nas, a bogme i u bratskoj Srbiji. Ova priča se prolomila nakon finiširanja predloga zakona kojim se imaju regulisati vjeroispovijest i sve ono što uz nju ide. Stvar je zapela oko imovine.

Vlast nije vlast ako nije apsolutna

"Vlast nije vlast ako nije apsolutna"; Mitropolit Amfilohije sa predsjednikom Đukanovićem

Piše: Milivoje Krivokapić

Uprkos svim politikom i vjerom nabijenim objašnjenjima, suština je sljedeća – vladajuća partija je odlučila da se konačno obračuna sa Mitropolijom, koja im je jedini preostali po snazi i uticaju dostojan takmac na političkoj sceni. Opozicija je skrajnuta na marginu, lišena snage i sloge, tako da se glavnoj stranci na putu ka apsolutnoj političkoj kontroli našla najuticajnija vjerska institucija, koja nikako ne bi trebala imati upliv u državnu politiku.

Ali mi smo Balkanci, za nas to ne važi. Mi po genu guramo nos u tuđa posla. Razdvojenost države i religije je, barem u ovoj našoj balkanskoj torini, veća iluzija i od samog Gospoda. Kod nas je sekularizam tek šuplja građanska forma.

Zakočilo je, dakle, oko pitanja imovine – pojava izvjesne mogućnosti da imovina kojom raspolaže Mitropolija može preći pod skute države. Na prvi pogled, ovo bi se moglo protumačiti kao bezbožnički akt, potiranje vjerskog identiteta, i šta sve ne. No, stvarni razlozi su drugačiji.

Imovina je moć. Ta moć se ogleda u njenoj količini i vrijednosti. Ključni dio svake velike religije je njena vrijednost u dobrima. Totalno suprotno duhovnom karakteru vjere, ali mi živimo u materijalnom svijetu, curo. Crkvena imovina predstavlja svetinju u očima vjernika. To je manje-više u redu, svi imamo nešto što nam je sveto. Nekome je to manastir i krst časni, nekome Ćaba, nekome Motorhed. Međutim, u očima religijskih aparata i države – imovina je resurs. Fundament moći i uticaja.

Iz ovoga se lako izvlači pojašnjenje namjere prozvanog legislativnog manevra – oslabiti protivnika tako što ćeš mu uskratiti sirovinu za djelovanje. Desetkovati mu prihode, suziti taktičko polje, presjeći linije snabdijevanja. Svesti moćni religijski faktor na običan folklor. Klasična ratna strategija.

Zato ovaj sukob nipošto ne treba posmatrati kao vjerski, već isključivo kao politički. Državi je svejedno da li se narod skuplja pod krst ili se okreće ka Meki. U svakom slučaju je očekivano da država, naročito ovakva država, želi staviti najbrojniju vjersku zajednicu pod svoj patronat. Vlast nije vlast ako nije apsolutna. Kao što ni vjera nije vjera ako nije naplativa.

Mnogo toga je sporno u ovom slučaju, i po dubini i po širini, i pravno i realno, i sa strane države i sa strane Mitropolije. Prvo se istakla nepovredivost svojine, zajamčena Ustavom. No, država uvijek može naći način da prisvoji imovinu koja joj ne pripada, što redovno i čini. Ima moć da to ozakoni, ima legitimitet da to izvrši. Ništa novo. S druge strane, sticanje imovine vjerskih zajednica je diskutabilno na drugačiji način. Počiva na nečijem vjerovanju da će materijalni prilog doprinijeti širenju vjere, jačanju sile nebeske, otresanju od grijeha. Ali zanesenost ne ulazi u tzv. mane volje, a i svako ima pravo da raspolaže svojim imetkom kako želi, pa je i ovaj način gomilanja dobara legitiman. Kako god se okrene, imamo dvije institucije željne moći, koje su trenutno duboko zaglibljene u legislativno-tradicionalističkoj kaljuzi. Sad se otvoreno bore koja će da prevagne.

Štetno bi bilo da ovo preraste u teži sukob. Odnos glavešina iz ova dva rivalska tabora uliva nadu u pitomo rešenje izazvane napetosti. Odavno se oni prilično dobro kontaju, tu i tamo malo podbodu jedan drugog ali nikad previše, pa ne bi začudio neki iznenađujući dogovor među njima. Recimo, da aktuelni predsjednik postane prvi Vladika renovirane crnogorske pravoslavne crkve, a da aktuelni Mitropolit crnogorsko-primorski preuzme fudbalsku reprezentaciju, pošto nas je Tumba izdriblao zbog Kosova. Ovo bi bilo idealno – prvi bi objedinio sve titule i ostao neporažen ko Roki Marćano, a drugi bi mogao da vodi željeni sveti rat protiv države Kosovo za mitsko Kosovo po zelenoj čoji fudbalskih ledina, bez da se krvca vrela lije.

Da, ovo bi zaista bilo idealno. Barem ne bismo više morali da se igramo demokratije. Ni fudbala.

 

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

Pročitajte i ovo:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari