3
min read
A- A+
Pročitano

Seansa: Bol

28/03/2019 - 12:01
Autor:Fos Media
2416 pregleda

Dnevnik pacijenta, unos treći: Ženska osoba, oko trinaest godina, zavedena pod nadimkom Kaplja. Posjete zakazivane jednom mjesečno u protekla tri mjeseca. Razlog posjete – žali se na bol.

NATO bombardovanje SRJ, arhiva, foto: Srđan Ilić

NATO bombardovanje SRJ, arhiva, foto: Srđan Ilić

Piše: Milivoje Krivokapić 

- Zdravo, Kapljo. Primjećujem da su ove tvoje posjete postale redovne.

- Da, doktore... One su više potreba nego želja.  Nadam se da mi ne zamjerate zbog toga.

- Ma, daleko bilo. Dobro, Kapljo... Rekla si da si danas ovdje zbog bola.

- Da...

- Možda u tom slučaju ja nijesam prava adresa. Moja oblast je psihijatrija, a zavisno od vrste bola možeš posje...

- Nije u pitanju fizički bol, doktore. Izvinite... Mori me onaj unutrašnji.

- Misliš na duševni bol?

- Da! Baš na taj bol mislim.

- Dobro... I otkud taj bol? Šta ga izaziva?

- Ovih dana imam vizije, doktore. Kao da su iz nekog sjećanja starog dvadeset godina. Veoma žive vizije.

- Sjećanje staro dvadeset godina? Ti još uvijek nijesi navršila ni punu trinaestu.

- Da, doktore. Hvala na podsjećanju. Tako ću i ja Vas podsjetiti da sam Vam prilikom prve posjete rekla da imam snažan osjećaj da sam živjela neke druge živote, prethodne.

- Da, prisjećam se. Nastavi...

- E pa, ovaj bol koji me sada razdire potiče od vizije iz mog prošlog života, prije tačno dvadeset godina!

- Hajde opiši to sjećanje. Viziju, pardon.

- Nekako je mutna, a opet veoma živa, doktore. Mutna zbog toga što to tada kao nijesam bila ja, a živa jer sam ipak osjetila sav tadašnji bol. Znam, sada ćete me pitati za taj bol, pojasniću, ne brinite. Vidim – ja sam ruku pod ruku sa svojom drugaricom. U tom trenutku smo u nategnutim odnosima, jer su se naši roditelji posvađali oko neke gluposti. I odjednom, vidim kako neki naši navodni prijatelji iz inostranstva, koji imaju nekakav oružani savez –  lete!

- Lete?

- Da, lete! I pljuju vatru!

- Pljuju vatru? Kao zmajevi iz bajki?

- Slično, samo ovi iz moje vizije siju nekakve gadne rakete. I zmajevi, doktore, nijesu nužno zli. Ne dirajte mi zmajeve, molim Vas.

- U redu, u redu...

- I tako, oni lete. I siju vatru po meni i po mojoj drugarici. I boli, doktore! Boli!

Hm... Nastavi.

- I to traje. Traje preko dva mjeseca. Naročito je loše prošla ova moja drugarica. Nju su razorili. I sve to se desilo zbog njenog navodnog oca.

- Šta je to činio njen otac?

- Taj je bio gadan tip. Mnogo zla je nanio i njoj i okolini. Ali, doktore, djeca ne smiju da stradaju zbog ponašanja svojih roditelja. Ako im je nešto on bio kriv, trebali su njemu da ispraše dupe, a ne nama i našim sestrama i braći. A oni me najviše bole...

- Ko te najviše boli?

- Pa, moje sestre i braća. I oni od moje drugarice. Po meni je pucalo, po njoj mnogo više, a oni su stradali. Znam, znam, pomislićete da umišljam. Ali danas postojimo i moja drugarica i ja, a naših bližnjih nema. Odnijele ih one vatre s neba! Šta kažete na to?

- Čudno... Veoma čudno.

- Nije čudno, doktore, nego bolno. Veoma bolno. A znate li šta me najviše boli?

- Šta?

- To što ta naša postradala svojta služi kao hrana za političare!

- Možeš li to pojasniti?

- Nastradale svi koriste da bi prodavali svoju priču. Jedni ih zanemaruju kako bi se dodvoravali jačima, a drugi na njihovim kostima produbljuju neprijateljstva. Kako neko može da zanemaruje mrtve? I kako neko može da krivi neke ljude zbog toga što su im roditelji kreteni uskog vidika? To nije u redu! To pogađa i moju drugaricu i mene!

- Hm... Iz tvojih riječi uočavam da ti ta tvoja drugarica mnogo znači.

- Da, doktore. Imam neko duboko sjećanje da nas je nekad bilo šest u ekipi, sa još par drugara. Super nam je išlo, bili smo nerazdvojni. Onda su se naši roditelji posvađali i razdvojili nas. Doktore, niko ne može biti glup kao odrasli!

- Možda. Ne znam. Ja sam evidentno odrastao, pa se moj stav o ovome ne računa.

- I znate šta me još boli u vezi sa ovim, doktore?

- Šta, Kapljo?

- Mene su moji, navrat-nanos, učlanili u onaj savez koji je po nama sijao vatru!

- Hm... A šta ako su to učinili u tvom interesu? Vremena se mijenjaju, rane zarastaju.

- Ma, možda u tome ima istine. Jedan od uslova za mir je da svi zajedno sjede za trpezom, tako me je naučio jedan dalji predak. I to – kako treba da štitimo jedni druge – je u redu i, prije svega, plemenito. Ali, doktore, imam jedno zastražujuće pitanje u vezi sa ovim...

- Da čujem.

- Sad, kad sam među njima, da li ću i ja morati da ih podržim kad se opet odluče da sruče vatru na nekog?

- Znaš i sama da ja ne mogu da odgovorim na to pitanje...

- Znam, doktore. Pitam Vas, a u stvari pitam sebe...

- Doći će već odgovor. Moraš biti strpljiva.

- Čekanje neizbježnog je užasan osjećaj, doktore. Nego, ne bih više da Vam trošim vrijeme. Do viđenja.

- Do viđenja, Kapljo.

 

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku FOS Media

Pročitajte i ovo:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari