3
min read
A- A+
Pročitano

Seansa: Odlazak

31/10/2019 - 11:17
Autor:Fos Media
1184 pregleda

Dnevnik pacijenta, unos deveti: Ženska osoba, starosti trinaest godina. U evidenciji pacijenata se vodi pod nadimkom Kaplja. Kao razlog njene današnje posjete navodi – odlazak.

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Piše: Milivoje Krivokapić

- Dobar dan, Kapljo. Je li ovo došlo vrijeme da govorimo o odlasku?

- Dobar dan i Vama, doktore. Jeste, ali ne o mom, ako ste na to pomislili.

- Baš sam na to pomislio, priznajem. A o kakvom, pardon, čijem se odlasku radi, pa te je to opet dovelo kod mene?

- Doktore, je l' vjerujete u statistike?

- Pa, i da i ne. U neke, koje su utemeljene na kvalitetnoj metodologiji  - vjerujem. Ostale mogu biti sporn...

- OK, doktore, skontala sam. Izvinite što Vas prekidam. E, vidite, jedna statistika govori da sedamdeset procenata mojih mladih sestara i braće hoće da ide od mene. Žele da me napuste.

- Čak toliko? To jeste jedan zabrinjavajuć podatak... Ali, kao što rekoh, statistike moraju biti utemeljene na...

- Doktore, izvinite opet. Za ovaj podatak nijesu potrebne nikakve metodologije, precizni uzorci, kojekakve stručne analize i šta sve ne... Dovoljan je jednostavan razgovor sa onima koji se smatraju mladima i bude jasno ko zora da bi većina da pali što dalje od mene. A u tome nema ni moje, niti njihove krivice.

- A ko je po tvom mišljenju kriv za to?

- Čuš ko... Aj pogodite.

- Zaista se ne bih igrao toga, ipak sam ja tvoj terape...

- Pa moji roditelji, doktore, pobogu! Oni i njihova bliža rodbina!

- Da, to se i dalo pretpostaviti.

- Nije to ništa novo, doktore. Mnogo je odlazaka djece od roditelja iz raznih razloga. Ali moj slučaj je specifičan – ja neću moći opstati bez njih. Ionako se petina moje rodbine već raselila.

- Molim te, pojasni tu tvrdnju da nećeš moći opstati bez njih.

- Doktore, jedina nada za opstanak moje haotične porodice su moji mladi rođaci. Ako se oni raspu i odu, sve je izgubljeno. Ja sam izgubljena.

- I ti za to kriviš one koji brinu o tebi. U čemu se ogleda ta njihova krivica?

- Jednostavno – nijesu dobri roditelji. Ne staraju se kako treba o nama. Oni žive po svom, uživaju, daju odriješene ruke tom šlihteraju koji im titra i čini im na volju, a mi... Eto dokle smo došli, da ću u nekoj bliskoj budućnosti više gledati u leđa svojih sestara i braće nego u im u lica. I doktore, gajim jednu baš mračnu sumnju...

- Da čujem.

- Čini mi se da me moji žele baš takvu – ogoljenu od bližnjih koji bi stvarno mogli da me učine srećnom i uspješnom, ostavljenu sa šakom onih rođaka koji su ućutkani sitnišem u vidu nekakvih, zamislite, stalnih poslova i prosječnih primanja. To zovu sigurnost. U šta oni vjeruju, majko mila... I dalje ne mogu da prihvatim kakvu bijedu ljudi smatraju sigurnošću. A znate li koji je ključni momenat ove priče?

- Koji?

- Svi vide šta se dešava, svi znaju šta se dešava, ali se ne čini ništa da se ovaj problem riješi. To je jednostavno – tako. Evo, recite – šta ste novo čuli u mojoj dosadašnjoj priči?

- Malo šta, priznajem. Znači, tvoji roditelji ne čine baš ništa da bi spriječili odlaske o kojima govoriš?

- A čine, kako da ne. Evo, baš juče sam saznala da će da dovlače radnike iz jedne daleke istočne porodice da šljakaju kod nas. Možete li da zamislite to, bre?! Usred najave masovne seobe njihove djece, oni dovode druge ljude da rade ovuda. I to biraju one koji su u mnogo gorem sosu od nas, samo da bi prošli jeftinije. Pa ne zna se je li to licemjernije prema nama ili prema tim mučenicima koji moraju da prevale pola svijeta da bi zaradili za život! Eto kako se moji bore da nam bude bolje.

- I to je sve što čine?

- Doktore, ne pitajte... Čak nam serviraju i one priče kako se negdje drugo bolje živi, ali nostalgija ubija i tako to. Znate, postali smo siti te žvake o nenadjebivosti plavetnila neba iznad nas. To više ne pali. A sve manje pale i političke podjele i neprijateljstva koja nam se podmeću.

- A šta bi, da se izrazim u tvom stilu, palilo?

- Pa šanse za iole normalan život. Nijesmo ni mi idealna djeca, priznajem. Moramo još mnogo da učimo i radimo na sebi. Ali, zar nije bolje da to činimo zajedno, bez obzira što to romantično zvuči, nego da se raspemo po bijelom svijetu i donosimo korist drugima?

- Da, to pitanje je na mjestu... Ali ja nijesam pozvan da odgovorim na njega.

- Ma i ne morate. Na njega treba da odgovore oni koji ne vide kolika će šteta da nastane kad moji rođeni zapale odavde. Po mene, ne po njih koji su ih otjerali. Nego, bojim se da taj odgovor neću dočekati.

- A da li se bojiš još nečega u vezi sa ovim problemom?

- Da, doktore – bojim se da ću ostati zaglavljena sa mojima i to malo rodbine koji od njih ne smiju ni da trepnu. A nema većeg zla po jednu labilnu tinejdžerku nego da zaglibi u lošoj porodici.

- Istina... Mada, ovdje si uvijek dobrodošla da se ispričaš i olakšaš sebi.

- Heh, blago meni na tome... Ne zamjerite.

- Taman posla. Vrijeme nam je isteklo, Kapljo...

- Ističe i za mnogo bitnije stvari, doktore, kao što vidite. Pozdravljam Vas.

- Pozdrav i tebi, Kapljo...

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari