3
min read
A- A+
Pročitano

Seansa: Razvod

31/01/2019 - 12:15
Autor:Fos Media
6892 pregleda

Piše: Milivoje Krivokapić

Foto: FOS Media

Foto: FOS Media

Dnevnik pacijenta, unos prvi: Ženska osoba, oko trinaest godina. Razlog posjete – razvod roditelja. Specifično – sama je zakazala seansu.

- Nadam se da ti neće smetati što te ne persiram. Razgovor je mnogo prijatniji kad je lišen formalnosti. Da li je to prihvatljivo?

- Svejedno mi je, doktore.

- U redu. Reci nešto o sebi. Kako bi se predstavila?

- Žensko, na pragu puberteta i ludila. Možete me zvati Kaplja.

- Kaplja?

- Da. Kao kaplja vode. To mi je nadimak. Ime nije bitno.

- Koliko imaš godina?

- Ovog maja ću napuniti trinaest. Da budem precizna – 21. maja. Mada, otkad znam za sebe, prati me osjećaj da sam postojala i ranije. Kao da je ova ista „ja“ živjela neke prethodne živote.

- Želiš li da govoriš o tome?

- Radije ne bih. Jedva se nosim i sa ovim životom, a ne još i da se uplićem u prošle.

- Dobro... A ponovi mi, Kapljo, zašto smo danas ovdje?

- Ovdje smo zbog toga što se razvode moji roditelji i to počinje da mi uništava život.

- Hm... Reci mi nešto više o svojim roditeljima.

- Upoznali su se decenijama unazad. Njihova ljubav je bila idealan spoj želje za vlašću i strasti za novcem. Saznala sam da su me odavno planirali i da sam rođena baš iz te i takve ljubavi. Dakle, ja sam dijete rođeno iz ljubavi.

- To je lijepo. Sva djeca treba da se rode kao plodovi tog plemenitog osjećanja.

- Ne recite to dvaput, doktore.

- U redu, u redu... Nastavimo, onda. Kad počinju problemi među tvojim roditeljima?

- Prije nekoliko godina. Jedno od njih se okrenulo inostranstvu, bez glasa i pozdrava. Drugo je ćutalo. Ja baš i nijesam razumjela sve to, kao što ne razumijem ni sada. Na raspolaganju sam imala samo glasine rođaka mojih roditelja. Znate i sami da to nikad nije dovoljno za stvoriti jasnu sliku, pa dovede i do pogrešnih zaključaka. Dovede, evo, i do Vas. Ne zamjerite.

- Taman posla. Dakle, roditelji se rastaju, ti ne bivaš upućena u to od strane njih. Šta se dalje dešava?

- Dolazi do haosa, eto šta se dešava. Izvinite... Desilo se to da je prije par mjeseci jedno od mojih roditelja udarilo na imovinu ovog drugog. Onda je ovo drugo odgovorilo...

- Odgovorilo na koji način?

- Na način što se pretvorilo u Instagram šiziku. Objavljuje snimke iz spavaće sobe, fotografije, mimove, prijeti...

- A drugi roditelj?

- A drugi roditelj je dugo ćutao, pa se javno znojio, pa je dozvolio da ga brane saopštenjima kojih bi se postidio i onaj naš bučni komšija, onaj što često zapjeva narodnjake i proganja roditelje ubijenog momka. Ne mogu se sjetiti imena... Sad priziva advokate i postupke. Kata-strofa!

- Aha... Kako se osjećaš u vezi sa cijelom tom situacijom?

- Ne napušta me sramota zbog njih. Znate, jedna tinejdžerka poput mene ne smije sebi da priušti ovakvo blamiranje. I sad jedva smijem da se pojavim pred društvom. A roditelji me svuda predstavljaju kao predivnu i najbolju, kao liderku. Zore se kako mi grade puteve i hidrocentrale i uče me evropskim manirima. Možete zamisliti kako će tek da mi bude ako se nastavi ovaj njihov rat. Grozno... Gledam sopstveni život, a osjećam se kao da čitam jeftini tabloid u frizeraju! A oni nas potpuno zapostavili.

- Nas? Zaključujem da imaš braću i sestre.

- Da. Imam ih nešto oko 620 hiljada.

- Velika porodica. Kako se oni nose sa cijelom ovom situacijom?

- Svako na svoj način. Jedni su se potalaušili i podvili repove, drugi su jedva dočekali da se ovo desi i slade se. Uzmite u obzir da smo svi mi adolescenti tek, a to je najosjetljivija životna dob. Ako budemo prepušteni sami sebi, možemo da posrnemu u delikvenciju. Pojedini mogu da se odaju internet buntovništvu ili, božemesačuvaj, da posijeku neke stare čemprese. Užas. Jedino je dobro to što smo u nevolji složni, uglavnom. Čudni smo mi, doktore. Ili smo samo neviđeno glupi.

- Ne prenagljujmo... Ranije si pomenula rođake tvojih roditelja. Šta imaš da kažeš o njima?

- Malo toga lijepog, doktore. Oni se šatro bave istim poslom kao i moji roditelji, a u stvari žive od kritikovanja i pljuvanja na njih. Ne rade ništa drugo u životu, ušuškali se, uživaju za sve bogove. Jedan dio mojih sestara i braće ih podržava. Okupimo se tako jednom u četiri-pet godina, da se, onako, rodbinski odmjerimo. Nekako ih moji roditelji uvijek odrade i zadrže snagu. Evo trideset godina tako.

- Moram ovo da pitam, ma koliko teško bilo: ako bi se situacija sa tvojim roditeljima pogoršala, onda bi brigu o tebi preuzeli rođaci koje si pomenula. Šta misliš o tome?

- Doktore... Ne znam sa kim bi mi bilo gore. Sve su to ista... Sve je to ista sorta.

- Shvatam. Kapljo, isteklo nam je vrijeme. Nadam se da će se ova situacija riješiti i da više neće biti potrebe da se sretamo u ovakvim okolnostima.

- Samo se vi nadajte, doktore. Ja znam da će biti još mnogo razloga za naše susrete. Jebi ga.

- Mora li da se psuje?

- Mora.

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku FOS Media

Pročitajte i ovo:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari