Dnevnik pacijenta, unos deveti: Ženska osoba, starosti trinaest godina. U evidenciji pacijenata se vodi pod nadimkom Kaplja. Kao razlog njene današnje posjete navodi – odlazak.

Ove godine protesti i neredi buknuli su u tri grada koji su među najbogatijim u svijetu. 

Kao da mu nije dosta to što su ga mučili nakon hapšenja i što su ga po suđenju sproveli kroz grad vezanog kao vola i strijeljali. Kao da mu je malo to što mu u potonjih nekoliko decenija unižava ime kako ko stigne – neko da se okoristi o njegov lik, a neko da ga omalovaži lažima da je bio umobolnik pa se zato onda smijao u lice straljačkom vodu. Kao da mu je bilo po volji da prolazi kroz skorašnju spomeničku pomamu, al' ajde, zaslužio je znamen u tom gradu, ma koliko bile sporne okolnosti iza tog čina. Kao da je sve ovo bilo nedovoljno, pa se prije nekoliko dana opet našao na nišanu.

Svjetski dan borbe protiv siromaštva pada danas. Kako to vole da sroče u medijima – obilježava se. Šuplje je da li ga obilježava sirotinja ili oni koji stvaraju sirotinju, ali da ne brazdam previše u to. Dan je borbe protiv siromaštva, jedne očito uzaludne borbe, jer zbilja ne vara – siromašni postoje u svim zemljama svijeta i njihov broj raste. Osim u Švajcarskoj, valjda. 'bem li im one nožiće crvene!

Otkad je nastupila epidemija društvenih mreža, postalo je passe citirati ga. U njegovim predskazanjima mnogi su nalazili hiper-mudrost ili su tek htjeli da ispadnu digitalni buntovnici, nužno ne čitajući njegova djela, već samo trijebeći citate na koje su nabasali hipnotisani skrolovanjem. Ma ko danas i ima vremena da čita nekakve knjižurine? Brz se život vodi, a ako što i valja po tim knjigama, neko od onih dokonih čitalačkih frikova će već objaviti zanimljive djelove.

Ova priča se prethodno zvala Petlić Pevač bez posla. Međutim, kako su se riječi postrojavale jedna za drugom, a tema dobijala oblik, naslov prvijenac je polako postajao neodgovarajuć. Umjesto njega nametao se drugi, neumoljiv i adekvatniji. Izlaktao se i eto ga sad tu, ugnijezdio se iznad. Tako je to sa pričama, a i sa životom – često želite jedno, a dobijete nešto drugo.

Kažu da nas ništa ne vrati u prošlost kao mirisi. Istina je da jesu okidač za neplanirane osvrte na zaboravljeno, previđeno, potisnuto, zapečaćeno. Nego, često i ne treba mirisati da bi sjećanja krenula da naviru. Nacija smo koja se sjećanjima teško odupire. Gajimo kult prošlosti u nekim momentima skoro pa mazohistički. Kultovi nam idu od ruke.

Dnevnik pacijenta, unos osmi: Ženska osoba, uzrasta trinaest godina. U evidenciji pacijenata se vodi pod nadimkom Kaplja. Navodi da je razlog njene današnje posjete – zelen.

Kad se čovjek usudi da štogod piskara i da to objavljuje jednom sedmično, život mu dobije nov tok. Slobodno vrijeme, a i ono manje slobodno usmjeri ka roku kada tekst treba da odleprša redakciji i bude prepušten oku javnosti. A pisanju teksta prethodi odabir teme, kontanje i kopanje o njoj, hronična prokrastinacija i panično brušenje finalne verzije u potonjem minutu.

Prizor nekako poznat – kulisa slična onoj za fotkanje davnih đaka prvaka sa bukvarom ispred sebe i kartom kasnije odstrijeljene domovine iza leđa. U centru ona, predsjednica Hrvatske, lijepa i prijatna – čita odlomak iz Pipi Duge Čarape.