2
min read
A- A+
Pročitano

Dan bez osmijeha je protraćen dan

09/05/2018 - 13:00
Autor:Fos Media
321 pregleda

Koliko kilometara stane u sedam dana? Koliko misli, očekivanja, radosti i neizvjesnosti?

majka-kćerka

Ilustracija, foto: Pinterest

U ovih sedam dana stalo je mnogo kilometara, koji su pređeni sa nevjerovatnom lakoćom, jer je cilj bio izvjestan i dugo očekivan.

Meni je u tih sedam dana stao cijeli jedan život i sva radost zbog njegovog postojanja! Subjektivan osjećaj – ne tako davno rodila se najdivnija djevojčica... Objektivno, poslije ovih sedam dana, jutros kada sam je vidjela, nakon njenih pređenih bezbroj kilometara, djevojčica je odavno porasla...

Porasle smo i ona i ja, dok je gledam kako se penje sa ruksakom na leđima prema kući. Moje godine odavno već ne određuje datum mog rođenja u novoj godini. Broj mojih godina ogleda se u nizu naših zajedničkih uspjeha, radosti i tuga na putu do danas. A danas? Danas se privodi kraju jedno poglavlje života zvano osnovna škola. Dok je gledam kako se penje prema meni, shvatam da je vrijeme da je pustim da odraste i u mojim očima i da uživam u novom poglavlju i novim počecima, da se divim njenoj haljini za polumaturu...

Za mnoge događaje u životu nikada nismo dovoljno spremni. Ja pokušavam da zaustavim vrijeme neprihvatanjem da nam djeca rastu, da mi lagano izlaze sijede niti kroz kosu, da već treba da registrujem auto a nedavno sam to obavila... zaista, ne tako davno, prije samo godinu dana. Godinu u koju je stalo mnogo kiše i sunca, prašnjavih kilometara, ocjena i neizvjesnosti. To što godina o kojoj ja pričam nije bila po mojoj mjeri ne znači da nije prošla, lagano, dan po dan.

Šta znači biti spreman? Ne mogu ja promijeniti čitav svijet i obojiti ga bojom koja mi odgovara za taj dan. Niti mogu biti spremna za sve što taj dan nosi. Ne! Ja mogu biti spremna za život, jedino tako. Jer ako nisam spremna, prođe sve kao kiša, koju zaboravim čim dva dana obasja sunce. Ne mogu biti spremna na kišu uvijek i nositi mantil i kišobran all around. Mogu prihvatiti da kiša nekad padne i bez najave. Isto tako i da djeca rastu i da je u tome draž svih naših života. Odrastam i ja, to treba prihvatiti. Šta ne znam, naučiću! A to sve ne mogu zatvorenih očiju, stvarajući u svojoj mašti idealne uslove za život koji mi prođe dok ja spavam...

Djevojčice moje i dječaci, i veliki i mali, rastite! Neka vas svaki novi dan čini većim, pametnijim. Učite svakog dana i smijte se. „Dan bez osmijeha je protraćen dan!“

Ne postoje idealni uslovi za život, život je idealan samo ako odlučite da ga živite. Otvorite oči i gledajte, gledajte kako odrastaju vaša djeca u divne osobe koje imaju svoje želje i snove, svoje živote za koje su spremniji nego mi. Učite od njih.

Hvala ti najdraža djevojčice za tvoj prvi plač! Za svaki osmijeh, zagrljaj... Hvala ti za sve ispričane priče, prošetane lutke, kikice i šeširiće! Hvala ti što si imala strpljenja za moje odrastanje uz tebe! I samo nastavi tako, sve radiš dobro!

Piše: Bojana Ignjatović Šoć 

Pročitajte još:

 

Tagovi

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off

Komentari