3
min read
A- A+
Pročitano

Nema se, može se

17/10/2019 - 13:05
Autor:Fos Media
1220 pregleda

Svjetski dan borbe protiv siromaštva pada danas. Kako to vole da sroče u medijima – obilježava se. Šuplje je da li ga obilježava sirotinja ili oni koji stvaraju sirotinju, ali da ne brazdam previše u to. Dan je borbe protiv siromaštva, jedne očito uzaludne borbe, jer zbilja ne vara – siromašni postoje u svim zemljama svijeta i njihov broj raste. Osim u Švajcarskoj, valjda. 'bem li im one nožiće crvene!

foto

Foto: FOS Media

Piše: Milivoje Krivokapić

Uvežem nekako taj mjesec pomoću stečenog sedmog stepena VSŠ, uz neke sporedne ulove. Okrpim troškove – država otme što je njeno, banke prate, namlate me rate, nešto se odloži, pa nešto i pretekne. Ne za štednju, taman posla, nego za iole normalan život. Nije mi krivi dio, eto. Ovako gledano – nijesam siromašan. Tako kažu i domaći indikatori za mjerenje siromaštva. U ovome ima nekog nesvjesnog sebičluka, koji me često učini slijepim prema ljudima opterećenim stalnim i stvarnim nedostatkom osnovnih životnih potreba. Svjestan sam da ih ima, da ih ima mnogo, ali me tek momenti poput ovog deklarativnog dana podsjete na njihov jad. Meni na obraz, ali tako je.

Neću o statistikama. Imamo ih za sve, pa i za stepen siromaštva, kao i svaka ozbiljna država kakvom se lažemo da jesmo. Još je u pitanju statistika koja se nerado pokazuje, što znači da je frizirana više no sve cetinjske kilometraže zbirno. Imamo i definicije siromaštva, ono apsolutno i relativno, i strategiju za borbu protiv njega. Tu su i standardi, razni, od ovih naših prepisanih do onih evropskih po kojima smo, možete provjeriti, skoro svi ljuta sirotinja. Imamo i organe nadležne za fajt protiv siromaštva, uprave, direktorate, komisije, projekte, eksperte i ostalu sisavčad budžeta. I sve to ne vrijedi ni trulog boba u opipljivom životu, jer uz sve imamo i stabilno siromaštvo. Siromaštvo koje raste.

I imamo bogate, boga ti.

Tako se malobrojni bogatuni sve više odmiču od rastuće sirotinje, dok u širećem jazu između njih tone i potonji obris srednje klase – tog temelja željenog zapadnog života, okosnice kapitalističkog ropstva. U viziji konačnog stanja, ostaće bogata kasta i gola sirotinja, nevidljivi jedni drugima – imućni će kao i do sad biti nezainteresovani za sužnjivost ostatka, a raja će biti isuviše zagledana u svoj čemer da neće imati kad da se bavi bogatima. Bolno je priznati da je ova projekcija već vidljiva.

Svešćemo se na dvije klase, na neupletive krajnosti. Oprosti, Markse, nije nam upalilo.

Kad god se govori o siromaštvu, potegne se pitanje krivca za njegovo postojanje. I zašto uopšte mora (?) da postoji. Koga tu posaditi pred lampu i optužiti? Bogate? Ili ipak one koji to nijesu? Ili solidarno da im se spočita što je svijet pun gladnih.

Lako je isukati parolu da sirotinja snosi odgovornost za svoje stanje. Da su oni stvorili visoku kastu, glasali ih, podržavali, crnčili i crnče da bi im donijeli grdan kapital. Još je lakše usvojiti ovaj plitki argument.  Bez namjere za opravdanjem, jer smo se kao ljudi mnogo puta pokazali kao bagra, ipak treba razumjeti ovu poziciju. Siromašni, naročito oni najugroženiji su previše zauzeti pukim preživljavanjem da bi se bavili uzrokom svog stanja. U takvom životnom blatu, čovjek počinje da bude spreman na sve kako bi opstao, da ćuti i trpi, da skapava u nemilosrdnoj mašini, da vjeruje u očigledne laži, da glasa barabe, da se drži one stare da uvijek može gore. Teško prihvata svoj položaj, naročito u prognozi da može ostati i bez tog sitniša koji stiče. Najteže od svega priznaje da je sirotinja. Provjereno.

A ovi drugi, ovi iznad... Pa, njih ni ne zanima nekakav prljavi soj koji nije umio da se snađe poput njih. Čvare se u tom svom udobnom mjehuru, nesvjesni istine da svaki mjehur jednom mora da rikne.

Ili možda ne mora, što bi značilo da polako klizimo ka mračnoj izvjesnosti  u kojoj će kapitalizam potpuno iscijediti i ljude i prirodu, a apokalipsa krenuti od nekog idiotskog izazova na Instagramu.

Siromaštvo je krajnje poniženje, reče mi davno jedan predivni tip. U njemu čovjek prisilno obezvrjeđuje sebe da bi preživio, ubijen prizorom kako gori od njega žive bolje. Siromaštvo je gore i od bolesti, dodao je, jer oduzme čovjeku i poslednji trag dostojansva. A kad okrenemo glavu od njega, samo ga potpirujemo.

Zato bar danas, a što ne i ostalih dana, treba okrenuti glavu na pravu stranu. Ka onima koji se bore za opstanak, za dostojanstven život. Nema se, bre, jasno je to. Ali se može. Mora da može. Solidarnost je moć.

I dalje me pizde ti Švajcarci. 'bem li im onaj sir bušni!

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

Pročitajte još:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari