3
min read
A- A+
Pročitano

Orvelov dug

10/10/2019 - 12:30
Autor:Fos Media
1310 pregleda

Otkad je nastupila epidemija društvenih mreža, postalo je passe citirati ga. U njegovim predskazanjima mnogi su nalazili hiper-mudrost ili su tek htjeli da ispadnu digitalni buntovnici, nužno ne čitajući njegova djela, već samo trijebeći citate na koje su nabasali hipnotisani skrolovanjem. Ma ko danas i ima vremena da čita nekakve knjižurine? Brz se život vodi, a ako što i valja po tim knjigama, neko od onih dokonih čitalačkih frikova će već objaviti zanimljive djelove.

foto

Foto: FOS Media

Piše: Milivoje Krivokapić

Dosta citiran, a opet nedovoljno, predstavio je distopističku budućnost – sadašnju stvarnost – kao brutalnu neizbježnost, smještajući je u jednu godinu kad se moglo spavat' na klupi i organizovati zimske Olimpijske igre. Između ostalog, u toj svojoj real-imaginaciji svijet je podijelio na tri države, od kojih su uvijek dvije bile u ratu protiv preostale treće. Savezništva ko savezništva, klimava stvar, pa su često pucala i bivala sklapana sa dojučerašnjim dušmanima. Tada se o prethodnom sukobu, kao i o doskorašnjem savezništvu završavala svaka priča. Novi rat je donosio novu istinu. Ukratko – minula zla se ne pominju niti su se ikad desila.                     

Pali barski čempresi su ovih dana dobili nesuđeno potomstvo. Nove sadnice tog zimzeleniša pobodene su baš na mjestu gdje su im starije rođake potamanili oni koji su bili najpozvaniji da ih štite. Naoko – logično iskupljenje, iako svrbi fakta da su nosioci akcije sadnje bili emisari vlasti koja je jednim migom mogla da spriječi zeleni pokolj, kao što je kasnije jednim takvim gestom odabrala novu lokaciju za vrtić zbog kojeg su stari čempresi dali krošnje. Kasnije, kad je već bilo kasno. Ajde, u redu, sade drveće, barem nešto od njih. Da su bar sadili i ćutali.

Ne dade protokol! Morala je da se prozbori koja ceremonijalna. I u svoj toj zelenoj farsi nije bilo ni pomena o masakru starih čempresa. To se prosto nije desilo onako kako se zaista desilo – kako se moglo vidjeti i čuti. Baš onako kako je to opisao dosta, a opet nikad dovoljno citirani autor. Stradanje starih čempresa je relativizovano i u scenario uklopljeno kao neki davni kiks, sitan propust benignih posledica. Jasno, pričamo o politici, ne ide da baš priznaju da su usrali i šefa i stanicu, morali su malo da uviju groznu istinu u prozirni papir formalnog dobročinstva. Da su bar tu stali.

Neko zadužen za pisanje saopštenja i govora, neko sa zadatkom da orvelizuje stvarnost, besramno je odskočio od ove već folerske situacije i čin sadnje novih čempresa nazvao vraćanjem duga prirodi.

Tako se jedan neljudski čin, jedno, prije svega, krivično djelo pretvorilo u običan dug.

Veoma proračunato i demagoški obrađeno, mora se priznati. Sav haos koji je pratio čempresarsku priču, sva pokazana hrabrost, borba za razum i otpor svedeni su na dug prema precizno odabranom povjeriocu, koji baš i neće žuriti sa naplatom potraživanja. Priroda je to – samo iz njoj znanih razloga nas gotivi i dalje. Sve ostalo, sve što je trebalo ući u računicu – gluvoća na prostest građana, maltretiranja, etiketiranja, hapšenja, samovolja i, reći naglas, odgovornost, bačeno je po strani.

Moglo bi se učiniti da je ovo prenaglašavanje, pompezna priča o nekakvom drveću, da se previše jadikuje o tom događaju, pa nijesu ljudske glave u pitanju, vraga mu babinog! Pitanje konteksta. Ko umanjuje značaj problema, relativizuje zločin i zatire odgovornost, taj je, zavisno od potrebe, spreman to da učini i na mnogo široj, pa i jezivijoj ravni. Sile su sklone žrtvovanju svega zarad svog interesa, a prepeglati takve postupke im je urođena vještina. Drveće ili ljudi – pitanje je okolnosti.

Mnogo i nikad dovoljno citirani autor nas je na to odavno podsjetio. Tačnije, upozorio.

Oni će da vraćaju dug prirodi, a mi njima. Jer, ako se sva situacija sagleda u ovom okviru – mi smo njima dužni. I to ne figurativno – prekršajni postupci protiv pojedinih mrskih čempresara su još vrući, a oni povlače novčani ili kakav gori kastig. I ove nove sadnice su kupljene od naših para. Pa se i dalje spočitava čempresarima da su spriječili gradnju nužno potrebnog vrtića. Biće tu i kamate, naopako.

Neka im je prosto. Dug ko dug, dá se namiriti i njihov i naš. A šta ćemo sa krivicom?

Biće da će i ona na naš račun.

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

Pročitajte još:

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari