3
min read
A- A+
Pročitano

Seansa: Rođendan

23/05/2019 - 12:13
Autor:Fos Media
1021 pregleda

Dnevnik pacijenta, unos peti: Ženska osoba, navršenih trinaest godina. U bazi pacijenata se vodi pod pseudonimom Kaplja. Kao razlog posjete navodi se – rođendan.

Ilustracija, foto: FOS Media

Ilustracija, foto: FOS Media

Piše: Milivoje Krivokapić

- Kapljo, srećan rođendan! Kasnim sa čestitkom, 21. maj je bio prije par dana, nadam se da nećeš zamjeriti.

- Ma dajte, doktore. Hvala Vam.

- I kako si provela ovaj ulazak u tinejdžerske godine?

- U krugu porodice, uglavnom.

- Nadam se da ti je bilo lijepo.

- Pa sad... Kako se uzme.

- Nijesi zadovoljna kako je to proteklo?

- Šta mislite, zašto sam danas ovdje?

- Da... Rođendan. Izvini, rođendani me podsjećaju na nešto lijepo, pa nijesu uobičajen povod za ovakve posjete.

- Sve je u redu, doktore. I mene podsjećaju na nešto lijepo. I jeste lijepo, samo da...

- Nastavi.

- Znate, doktore, primijetila sam da u proslavljanju mog rođendana ne uživaju svi jednako. Ima mnogo mojih sestara i braće kojima taj moj dan ne prija.

- Pojasni.

- Jedni kao da se ne raduju zbog mog rođenja prije evo 13 godina. A drugi kao da nijesu zadovoljni onim u šta sam stasala. Ostalima sam, eto, super i oni se raduju.

- I kako gledaš na to?

- Uh, doktore... Nije lijep osjećaj kad su ljudi podijeljeni u emocijama prema tebi.

- Nekog smatraš odgovornim za to?

- Pa, svoje roditelje, doktore. I one bliže rođake koji si manje-više isti kao oni.

- Kapljo, važno je da ti ne treba da se osjećaš krivom. Imaš mnogo vremena da pokažeš svoje vrline.

- Lako je to reći, doktore. Kad imaš ovakve roditelje i rodbinu, kojima je samo bitno kako da te predstave, stvari ne idu baš glatko. To je ona sorta koja svoje dijete kiti i zori se njime kao da je najbolje ili ga čak i javno kudi, ali nikad ne brine o tome kako se ono osjeća.

- Razumijem. Nego...

- I možda imam mnogo vremena, kao što kažete. Izvinite... Ali zašto čekati toliko? Voljela bih da sva moja braća i sestre vide da sam kul, da budu srećni zbog mene i zbog toga što me imaju.

- Možda jesu srećni zbog toga, Kapljo. Ljudi pokazuju sreću na razne načine.

- Ma da... Gomila njih hoće da ode od mene, jer smatraju da će im biti bolje sa tamo nekim mojim razvijenijim drugarima. I razumijem ih. Čak im i zavidim na tome. Oni imaju šansu da odu, a ja sam zaglavila ovdje sa mojima.

- Dobro, Kapljo. Nijesam očekivao toliku frustraciju zbog proslave rođendana.

- Doktore... Kad već pominjete – ježim se od proslava koje se organizuju tim povodom.

- A zašto?

- Zašto? Jeste li vidjeli neku od njih?  Velika smo porodica i moj rođendan se slavi na više mjesta. Čak i po više dana. I doktore, osim u nekoliko izuzetaka, ali u svega nekoliko njih, to je toliko neukusna šarada da mi je teško da govorim o njoj. Angažuju nekakve estradnjake da pjevaju tuda, bacaju pare na nepromišljene i kičaste dekoracije, tupe o nekakvoj vječnosti... Katastrofa.

- Zaključujem da bi voljela da se tvoj rođendan obilježava drugačije.

- Naravno! Ja bih da se ne kinđuri previše nego da se pokaže moje pravo lice, ono što zaista jesam i šta sve mogu. I da sva moja rodbina, sestre i braća, jednako uživaju u tome. Zajebi slavlje u svoje ime ako nijesu svi srećni zbog tebe.

- Psovka?

- Naravno, doktore. Sad sam tinejdžerka, psovanje je pravo koje se stiče ulaskom u te godine.

- Dobro, dobro. Shvatam. Kapljo, možda ne bi trebalo toliko da te ljuti malo veselja i pjesama.

- Joj, doktore, ne pominjite pjesme, molim Vas!

- Zašto?

- Skoro pred svaki rođendan neko od mojih se odluči da mi sačini pjesmu. To me nije promašilo ni ove godine.

- I to je loše?

- Doktore... Sjećate li se kad ste kao dijete slavili rođendan, pa gosti pred gašenje svjećica počnu da pjevaju Danas nam je divan dan, a Vama bude toliko neprijatno da hoćete sebi da polomite prste?

- Da, sjećam se. Nasmijala si me ovim, priznajem.

- E pa doktore, sad uzmite tu neprijatnost i pomnožite je sa vječnošću kojom mi čestitaju rođendan i dobićete moj osjećaj kad mi serviraju novu pjesmu u moje ime. Blam, doktore. B-L-A-M!

- Vidim da te to veoma pogađa.

- A kako neće, doktore. Umorna sam od ovoga. Neka me manu više ovakvih događaja, uvijanja u zastave, vitlanja bakljama, narodnjačkog zavijanja, pisanja nastranih ljubavnih pjesama, lažnih hvalospjeva, izlizanih fraza o kršima, morima, gorama. Hoću da živim normalno, da se razvijam kako treba, a ne kako mi se kaže.

- Vidim da si buntovna.

- To mi je u krvi, doktore. I znate šta još?

- Šta?

- Baš sam lijepa. To iz peta tvrdim. I moji najbliži se slažu sa tim, bez obzira da li se razilaze iz nekih drugih razloga. Osjećam to.

- Naravno da jesi. A i za jednu tinejdžerku je veoma važno da je toga svjesna, to jača samopouzdanje.

- Eto! I ne fali pameti ni mojim bližnjima ni meni, da znate. Jednom kad to skontamo ima da zablistamo u hiljadu boja.

- To lijepo zvuči. Kapljo, isteklo nam je vrijeme. Još jednom, srećan ti rođendan. Nastavi da rasteš.

- Hvala doktore! Iznenadiću Vas, vidjećete!

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

 

Pročitajte i ovo:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari