Nema se, može se

Svjetski dan borbe protiv siromaštva pada danas. Kako to vole da sroče u medijima – obilježava se. Šuplje je da li ga obilježava sirotinja ili oni koji stvaraju sirotinju, ali da ne brazdam previše u to. Dan je borbe protiv siromaštva, jedne očito uzaludne borbe, jer zbilja ne vara – siromašni postoje u svim zemljama svijeta i njihov broj raste. Osim u Švajcarskoj, valjda. 'bem li im one nožiće crvene!

Orvelov dug

Otkad je nastupila epidemija društvenih mreža, postalo je passe citirati ga. U njegovim predskazanjima mnogi su nalazili hiper-mudrost ili su tek htjeli da ispadnu digitalni buntovnici, nužno ne čitajući njegova djela, već samo trijebeći citate na koje su nabasali hipnotisani skrolovanjem. Ma ko danas i ima vremena da čita nekakve knjižurine? Brz se život vodi, a ako što i valja po tim knjigama, neko od onih dokonih čitalačkih frikova će već objaviti zanimljive djelove.

Obična priča

Ova priča se prethodno zvala Petlić Pevač bez posla. Međutim, kako su se riječi postrojavale jedna za drugom, a tema dobijala oblik, naslov prvijenac je polako postajao neodgovarajuć. Umjesto njega nametao se drugi, neumoljiv i adekvatniji. Izlaktao se i eto ga sad tu, ugnijezdio se iznad. Tako je to sa pričama, a i sa životom – često želite jedno, a dobijete nešto drugo.

Kao da je bilo nekad

Kažu da nas ništa ne vrati u prošlost kao mirisi. Istina je da jesu okidač za neplanirane osvrte na zaboravljeno, previđeno, potisnuto, zapečaćeno. Nego, često i ne treba mirisati da bi sjećanja krenula da naviru. Nacija smo koja se sjećanjima teško odupire. Gajimo kult prošlosti u nekim momentima skoro pa mazohistički. Kultovi nam idu od ruke.

Seansa: Zeleno

Dnevnik pacijenta, unos osmi: Ženska osoba, uzrasta trinaest godina. U evidenciji pacijenata se vodi pod nadimkom Kaplja. Navodi da je razlog njene današnje posjete – zelen.

Ne daju mi da pišem!

Kad se čovjek usudi da štogod piskara i da to objavljuje jednom sedmično, život mu dobije nov tok. Slobodno vrijeme, a i ono manje slobodno usmjeri ka roku kada tekst treba da odleprša redakciji i bude prepušten oku javnosti. A pisanju teksta prethodi odabir teme, kontanje i kopanje o njoj, hronična prokrastinacija i panično brušenje finalne verzije u potonjem minutu.

Kao u bajci

Prizor nekako poznat – kulisa slična onoj za fotkanje davnih đaka prvaka sa bukvarom ispred sebe i kartom kasnije odstrijeljene domovine iza leđa. U centru ona, predsjednica Hrvatske, lijepa i prijatna – čita odlomak iz Pipi Duge Čarape.

O(p)stajte ovdje!

Velika je moć jednog slova. Recimo, razlika u imenicama ljekar i pekar je tehnički u jednom slovu, zvuče slično, a opisuju dva zanimanja. Dva, prije svega, drastično različita zanimanja po pitanju odricanja i odgovornosti. Nije unižavanje, oba su bitna: jedni nas hljebom hrane, a drugi zdravlje brane. Ma nama ne bi bilo svejedno da naši ljekari rade u pekarskim uslovima, ne?

Limbo Emanuela Makrona

U sjedištu kancelarke Njemačke, Angele Merkel, 2017. u Berlinu naišao sam na grupu novinara koji su govorili francuskim jezikom. Skupili su se oko čovjeka čiji lik nijesam poznavao, ali sam čuo kako ga oslovljavaju sa „monsieur Macron“. Ime mi je bilo poznato. U haotičnoj predizbornoj trci te godine u Francuskoj mesje Makron je bio apsolutni autsajder i nije ni bilo potrebe da šira javnost za njega zna. Ali, jeste šačica Francuza u Berlinu i, igrom slučaja, njihov kolega iz Crne Gore. Suprotno načelima novinarstva, nijesam mu se obratio, vođen njegovom irelevantnošću u datom momentu.

Pančić: Poštena Ana, bez anamneze

Prošlo je više od dve godine otkad se na čelu vlade jedne evropske zemlje, dakle na ustavno najmoćnijoj poziciji u takoreći svakoj državi, nalazi pripadnica LGBT populacije. Ne, ta zemlja nije ni Norveška ni Švedska, nego je Srbija i ne, na vlast nije došla preko neke zeleno-anarhističko-feminističke organizacije, nego po nalogu šefa jedne desno-populističke stranke. Čudno? Kamo sreće da je to jedina čudna stvar u savremenoj srpskoj politici.