3
min read
A- A+
Pročitano

Slovo na oproštaju o Velikom (fudbalskom) vojvodi Mirku

29/05/2018 - 10:45
Autor:Branko Krivokapić
3252 pregleda

Gledajući ga kako igra, mogli ste da se zaljubite u fudbal. „Kao da stojite ispred Van Gogovog platna i uživate u tišini“ – opčinjeno je dočarao Alberto Kavazin, prvi koji ga je trenirao u Lećeu. „Njegovi elegantni potezi su fudbalska umjetnost.“

Foto

Foto: Savo Prelević/FSCG

Gledajući ga kako igra, mogli ste lako da nahranite stereotipe o Crnogorcima, nesklonim raboti i znojenju bez prijeke potrebe, a od boga datim. Da trči može svako – disciplina posvećena toj aktivnosti ne bez razloga se zove „kraljicom sportova“ – ali u fudbalu treba trčati smisleno, svrhovito. Kao što reče Johan Krojf: „Osim ako su glupi ili spavaju, od svojih napadača tražim da trče samo 15 metara.“

Foto

Duge minute bi, djelujući nezainteresovano za sve što se oko njega zbiva, drijemao poput lava u dubokoj hladovini. Onda bi se u djeliću sekunde, spazivši plijen – loptu, šta drugo – bacio na njega, i munjevito uradio nešto izuzetno: uočio nebranjeni prostor tamo gdje drugi vide odbrambeni zid, bljesnuo „štiklom“ ili „kašikom“, šutnuo iz koljena zahvativši loptu koja je bježala golmanima i zakonima fizike...

Piano, pa gromki forte, vrhunskog soliste koji nije svirao zadate teme iz notne sveske, već se oslanjao na golgeterski sluh, na inspiraciju.

A potom bi se vratio svom miru.

Mirko.

Najbolji pred najboljima

Gledajući ga, povremeno trpeći i njegove hirove, Antonio Konte, sa kojim je osvojio tri Skudeta u Juventusu (2012-2014), umio je da se zanese.

„On je jak, brz i izdržljiv; tehnički veoma nadaren, taktički, sve hvata u letu.“

Foto

„On je prototip modernog fudbalera“ – reći će italijanski stručnjak.

I pogriješiti. Mirko je bio stara škola. Ne industrijalac, konfekcijski proizvod kakvih ima na milione, već unikat. Čitao je igru: što manji prostor za manevar je imao, što više protivničkih igrača bilo oko njega, to je iznalazio lucidnija rješenja. Nikšićki hajduk – uleti na prepad, nanese štetu rivalu, sebi donese korist, i povuče se.

Zamjerali su mu da dijele utakmice na male i velike. Da ne „zapinje“ protiv svih tih katanija, ćezeni, peskara.

„Nestalni genije“ – nadimak je koji mu je prišio američki ESPN.

Odlika fudbalskog plemstva, šta li već. Najbolji su iz njega izvlačili najbolje. Tresao je mreže Realu, Mančester junajtedu, Čelsiju, Seltiku, Milanu, Interu, Napoliju...

Veliki ( fudbalski) vojvoda Mirko.

Lako je bilo voljeti ga, a lakše – kriviti ga

Gledajući ga u dresu reprezentacije u kasno ljeto i ranu jesen 2010. mogli ste da zapadnete u zamku da zanemarite sve znojem natopljene kilometre Nikole Drinčića, Milorada Pekovića, Elsada Zverotića, odbrambenu smirenost Marka Baše, pouzdanost Mladena Božovića, Sava Pavićevića, Milana Jovanovića, motivacionu energiju Cica Kranjčara...

I da sve zasluge za tri pobjede na startu kvalifikacija za Euro 2012. pripišete njemu.

Riješio je uvodni duel sa Velsom na stadionu pod Goricom, na kome je odlučio i treći meč sa Švajcarskom. Sjećate se, proslavio ga je u stilu koji ga je učinio prepoznatljivim – skinuo je šorc i stavio ga na glavu. Poglavica složnog fudbalskog plemena.

Nemirko.

I taj striptiz nije bio puki egzibicionizam. Već metafora njegovog ogoljavanja na terenu, njegovog predavanja Igri, njegova poruka: eto, to sam ja, dao sam sve što imam.

Foto
Foto: FSCG

Sve-Mirko. Svemirko.

Gledajući ga u mečevima baraža sa Češkom na jesen 2011, mogli ste doći u iskušenje da ga okrivite za neuspjeh. Ne zato što je bio najgori na terenu, daleko od toga. Zato, moguće, što je njegovu eleganciju bilo moguće pomiješati sa nonšalancijom; melanholičan izraz lica sa nehajnošću.

„Da sam majstor, dao bih gol“ – rekao je nakon prvog duela u Pragu.

Foto
Foto: FSCG

Lako je bilo voljeti ga, a lakše krivicu neuspjeha svaljivati na njega: on je obično bio taj kome bi bili upućeni prvi zvižduci kada stvari krenu loše.

Na vrhu duvaju najjači vjetrovi.

Tko leti - vrijedi

Gledajući ga, gledali ste najboljeg crnogorskog fudbalera u 21. vijeku, jedinog punokrvnog nasljednika Dejana Savićevića.

Trijumf dara nad prosjekom, nadahnuća nad obavezom.

Kada je ugasnula strast u njemu, opterećenog povredama, i sam se fudbalski ugasio. I otišao je na svoj način. Bez velikih riječi, oproštajnih utakmica, panegirika, podsjećanja na dane slave, fanfara, suza.

Možda je mogao da se posluži stihovima pjesme Pola Enke „My way“ koju je planetarno popularnom učinio Frenk Sinatra:

„Živio sam punim plućima/ Proputovao svim mogućim putevima/ I, štaviše, što mnogo je važnije/ Sve uradio na svoj način.“

Ali, ne, on je samo kratko sročio: „Što se tiče fudbala, to je to.“

Ostaće, kaže, na zelenom terenu. Ne onom za fudbal, već za golf, sa loptom osjetno manjeg prečnika.

„Tko leti vrijedi, tko ne leti ne vrijedi“ – slogan je na majici Grunfa, jednog od junaka Alan Forda, kultnog stripa koji nam je došao iz Italije, Mirkove druge domovine.

Foto

A Mirko je letio i vrijedio. 

Foto

Gledajući ga, i mi smo sa njim.

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari