4
min read
A- A+
Pročitano

FOS priča o olimpijskom heroju Biliju Milsu: Legenda o Indijancu koji je volio svoju zemlju (VIDEO)

09/10/2019 - 12:35
Autor:Branko Krivokapić
222 pregleda

Koliko nas određuje identitet? A koliko uslovi u kojima se formiramo?

Foto

Foto: olympic.org

Kasne pedesete godine 20. vijeka, indijanski rezervat u Južnoj Dakoti. Bili Mils, svršeni student druge godine Univerziteta u Kanzasu, koristio je ljetnji odmor kako bi se izborio za koji dolar. Čistio je ulice. Tačnije, istovarao pune korpe smeća u đubretarski kamion.

„Zašto se ne voziš sa nama u kabini?“, pitao ga je kolega. „Zašto trčiš za kamionom? Je li to zbog toga što smo mi čistokrvni, a ti si miješanac?“

Ne, identitet nije imao veze sa tim.

„To je zato što treniram za Olimpijske igre“, uzvratio je Mils, „a tokom radnog dana mogu da istrčim dodatnih 15 milja (24,14 kilometara).“

Koju godinu kasnije, „očistio“ je atletsku stazu stadiona Olimpijskog stadionu u Tokiju i postao olimpijski šampion. U trci čiji ishod se smatra jednim od najvećih iznenađenja u istoriji Igara.

 

Olimpijci su izabrani od bogova

 

Vilijam Mervin Mils, rođen u junu 1938. u Pajn Rindžu, Južnoj Dakoti, podizan je u rezervatu Oglala Lakota Indijanaca.

Kao da nije bilo dovoljno to što ga je sudbina, već samim mjestom rođenja, uputila na teže životne puteve. Njegovi roditelji nisu dugo ostali zajedno. A ni sa njim: majka, Indijanka, umrla je kada je imao 8 godina. Četiri godine kasnije, smrću oca, pripadnika bijele rase, ostao je siroče.

I mimo ličnog usuda, uslovi života u rezervatu bili su ponižavajući. Suočeni sa rasnim predrasudama, društvenom i ekonomskom marginalizacijom, Indijanci su bili odvojeni od svog tradicionalnog načina života, izolovani, siromašni. Bijesni.

Kao bijeg od takve stvarnosti, Bili je otkrio trčanje.

„Ispunilo mi je samoću što sam bio siroče“, govorio je u jednom intervjuu mnogo godina kasnije.

„Otvorilo mi je čula. Mogao sam da trčim poljima i vidim cvijeće. Bilo je to prosvjetljujuće.“

Foto

Trčanje mu je darovalo san.

„Bilo je to nakon što sam dobio svoju prvu knjigu o olimpijskim igrama. Svidjelo mi se što sam pročitao da su olimpijci izabrani od bogova. Pomislio sam: Aha, ako postanem olimpijac, mogu doći do neba i tamo vidjeti svoju voljenu majku.“

Tokijsko slijetanje

Trčanjem je iskoračio iz prosječnosti. Kao đak Indijanskog instituta u Lorensu, u Kanzasu, pobijedio je na američkom školskom takmičenju B divizije. Dovoljno da, uz talenat i posvećenost, uvjeri upravu Univerziteta u Kanzasu da zaslužuje atletsku stipendiju. Kao student bilježio je dobre rezultate: 1960. bio je najbrži u kros-kantriju na turniru osam najvećih univerziteta SAD.

Ipak, atletika nije mogla da mu osigura egzistenciju. Sa stečenom diplomom iz fizičkog vaspitanja, pristupio je marincima. Neko vrijeme nije ni trenirao: oženio se i atletika nije više bila u fokusu njegovih zanimanja. Ipak, bliženje Olimpijskih igara u Tokiju raspirilo je njegove dječačke ambicije. U činu poručnika, na ljeto 1964. učestvovao je na američkim kvalifikacijama, i osvajanjem drugog mjesta u trci na 10.000 metara rezervisao sebi mjesto na Igrama.

U japansku prijestonicu doputovao je 1. oktobra 1964, dvije sedmice uoči nastupa.

Nekoliko dana kasnije, na tokijskom aerodromu iščekivao je dolazak aviona američke ekspedicije u kome je, uz sportiste, trenere i članove rukovodstva, bila i njegova supruga Patricija. Zabrinulo ga je kada je čuo da je probušena guma na jednom od točkova aviona pri poletanju.

Foto

U strijepnji je pratio šta će se desiti.

„Po meni, pilot i osoblje su izvelo bezbjedno, herojsko sletanje. Možda je to za njih bio običan dan na poslu. Patricija mi nikada nije izgledala tako lijepa, dok sam je gledao kako izlazi iz aviona. Zagrlili smo se. Bilo smo zajedno i pomislio sam da je odgovoreno na moje molitve. Sada smo zajedno, i čekamo da vidimo da li se snovi mogu ostvariti.“

Možda ga je upravo to suočavanje sa mogućom nesrećom poguralo ka ostvaranju sna.

Ko ste vi?

Malo poznat i u atletskim krugovima, trkački anonimus, nije ubrajan ni u širi krug onih koji mogu da se uključe u borbu za medalje. Njegov najbolji rezultat bio je „debelo“ iznad 29 minuta, više od minut slabiji od svjetskog rekorda Australijanca Rona Klarka (28:15.6). Koji je kao najveće konkurente doživljavao Rusa Pjotra Bolotnikova, branioca olimpijskog zlata iz Rima 1960, evropskog prvaka iz 1962,  i Novozelanđanina Mareja Halberga, četiri godine ranije pobjednika u trci na 5.000 metara u Rimu...

U autobusu koji je vozio do stadiona, Mils je na dan trke, 14. oktobra, sjedio pored skakača u vis iz istočne Evrope.

„Ko će da pobijedi: Klark, Halberg ili Bolotnikov“, pitao ga je Evropljanin.

„Ja ću“, uzvratio je Amerikanac.

Na startu se pojavilo 38 trkača. Očekivano, Klark je bio taj koji je diktirao tempo. Do polovine trke, njegov ritam bila su u stanju da prate samo petorica: Tunižanin Muhamed Gamudi, Mamo Valde iz Etiopije, Novozelanđanin Beri Megi, Japanac Kokiči Cuburaja i Vili Mils. Megi i Cuburaja su ubrzo otpali; za njima i Volde.

Sumrak je grlio Tokio: svjetla na Olimpijskom stadionu su upaljena. Zvono koje označava posljednji krug trke prvi su čuli Mils, Gamudi i Klark. Uz umor i stres blizine odluke, problem su im pravili i zaostali atletičari na stazi, koje su pretrčavali. Mils se gurao sa Klarkom na čelu; zatim ih je, laktajući se i provlačeći između njih, prestigao Gamudi. U ciljnoj ravnini Tunižanin je vodio izmičući rivalima. Ali, Mils se nije dao.

Izvlačeći posljednje resurse energije, otisnuo se u završni trk. U sprinterskom naletu, pretrčao je najprije Klarka, a zatim Tunižanina, i presjekao vrpcu. Semafor je pokazivao 28:24,4 – vrijeme novog olimpijskog rekorda.

Postao je prvi – do danas ostao jedini – Amerikanac koji je osvojio zlato u trci na 10 kilometara.

U legendu je ušlo da ga je zbunjeni japanski televizijski reporter sa mikrofonom u ruci pitao: „A ko ste vi?“

Foto

Sedam dana kasnije, Mils je u maratonskoj trci zauzeo 14. mjesto.

Po povratku u domovinu, dočekan je sa velikim počastima u svom rezervatu. Dobio je indijansko ime Tamakoce Te'Hila – „onaj koji voli svoju zemlju“.

Cilj

Atletska karijera mu je trajala kratko nakon Igara. Zabilježeno je da je naredne godine oborio lične rekorde u trkama na 5.000 i 10.000 metara.

Neki izvori tvrde da ga je rat u Vijetnamu – u kome nije učestvovao, ali ga je zgrozio – udaljio od sporta. Sa činom kapetana oprostio se od marinaca i vratio civilnom životu. Građanski aktivan, kao svoju misiju je zacrtao poboljšanje položaja američkih urođenika.

Na svečanom otvaranju Olimpijskih igara u Los Anđelesu 1984. bio je u odabranom društvu bivših sportista koji su nosili olimpijsku zastavu. Iste godine primljen je u Kuću slavnih Olimpijskog komiteta SAD...

„Cilj nije da pobijedite, već da dosegnete do dubina svojih mogućnosti i da se takmičite sa sobom do krajnjih granica. Kada to uradite, imate dostojanstvo. Imate ponos. Možete da koračate sa karakterom i ponosom, bez obzira na to na kome mjestu završite“, u skorašnjem razgovoru za medije sažeo je svoju sportsku (i životnu) filozofiju.

Foto

Bili Mils ima 81 godinu. I dalje nastupa kao motivacioni govornik. Nedavno je na svojo Fejsbuk stranici započeo pisanje dnevnika o svojim tokijskim iskustvima.

Pročitajte još:

 

Tagovi

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari