3
min read
A- A+
Pročitano

Kobi Brajant, prvo lice jednine

27/01/2020 - 7:30
Autor:Bogdan Varagić
2960 pregleda

„Ispalio je egzoset raketu u srce francuskog fudbala.“ Tim riječima je svojevremeno selektor Žerar Ulije svalio krivicu na Davida Žinolu zbog ispadanja od Bugarske u kvalifikacijama za SP 1994. Sinoć je u srce košarke ispaljena najrazornija nuklearna bomba.

Kobi Brajant

Foto: Bart Young/NBAE

Slabašno je moje pero da opiše tvoju slavu...

Da su stvari išle svojim prirodnim tokom, bez ikakvog pozivanja na varljivu sreću, ovaj tekst nikada ne bih napisao. Ili bi nastao tek kroz 30-40 godina. Ali ovo nije budućnost sada, već ružna i neumoljiva sadašnjost koja boli poput lakta u pleksus. Ko je makar jednom šutnuo na koš, vijest o pogibiji Kobija Brajanta dočekao je kao gubitak člana univerzalnog bratstva koje ne spajaju krvne veze nego svijest o pripadnosti. Brothers in arms, vojničkim rječnikom.

Prvi put nema iščitavanja Vikipedije i Britanike, gledanja snimaka sa Jutjuba, rudarenja vrijednih statističkih podataka na specijalizovanim sajtovima, prelistavanja članaka velikana sportskog novinarstva, smišljanja finih stilskih figura i ukrasa. Ovo dolazi iznutra. Uz bojazan da neću dobaciti do teme, kao dug prema virtuozu koji je milionima klinaca uljepšao djetinjstvo.

foto

Foto: Los Angeles Lakers

Za svako varanje roditelja da se mora naučiti neka važna lekcija kako bi dozvolili da se prespava u dnevnoj sobi. A gledala se košarka na TV-u u sitne sate. Za svaki trk sa velikog odmora do obližnje prodavnice da se prelistaju zadnje strane – jedine koje su važne – novina i sazna kojim nesrećnicima je prethodne noći ubacio 40 ili 50 poena. Pa smišljanje ni-pas-s'-maslom izgovora za kašnjenje na čas. Za svaki virtuelni megdan vođen tastaturama sa nepoznatim, stotinama kilometara udaljenim ljudima oko toga ko je najveći, Majkl ili on. Uz trijumfalizam kada je prestigao Džordana po broju poena. Za svaki koš u zadnjem napadu, svaki oboreni rekord, svaku nagradu u kojoj sam pronalazio djelić lične zasluge i ono sujetno „Jesam li vam rekao!“ upućeno ljudima kojima je na srcu ležao neki drugi košarkaš.

Kobi nije priznavao nijednu od 50 nijansi sive. Njegov antinomijski pogled na svijet registrovao je samo dvije boje pored ljubičasto-zlatne na dresovima Lejkersa: bijelu i crnu. Tako stoje stvari i sa ljubiteljima kraljice igara. Ako niste bili gardista kobizma, onda ste po ključu bili u taboru onih koji su ga na svakom koraku osporavali. Što je uglavnom ličilo na pljuvanje uvis. Apsolutno nemoguće bilo je ostati ravnodušan prema njemu.

 

Glad osvajača. Nemilosrdnost crne mambe u lovu na plijen. Revnost kockara kojeg je krenulo. To su bili sastojci Kobijeve formule uspjeha u svijetu vrhunskog sporta. Gledajući ga vremenom biste shvatili: najviše što je očekivao od drugih je najmanje što je očekivao od sebe. Jedino tako uspio se otarasiti nimalo laskave titule sin Džoa Brajanta sa početka karijere.

Nikada nisam našao dovoljno jak razlog da ne budem na njegovoj strani. Ni onda kada je natjerao upravu da se odrekne Šekila O'Nila čime je košarka ostala uskraćena za dinastiju sa početka milenijuma. Ni prilikom brojnih demonstriranja nepoštovanja svakog trenera koji se na zove Fil. Sigurno ne u onim danima kada su ga se svi odricali zbog navodnog slučaja silovanja u hotelu u Koloradu, dok su sponzori raskidali ugovore, saigrači ga izbjegavali kao da je opasan dinamitom, gradske vlasti uklanjale postere sa njegovim likom, a košarkaški evnusi tražili da mu se zabrani igranje u NBA. Ni dok je godinama prozivao koliko limitiranog toliko beznačajnog Smuša Parkera. Bez resantimana iako su njegovi Jezeraši uredno izbacivali, ponekad uz pomoć sudija, Divčev i Peđin Sakramento.

Čak ni onomad na oproštaju od aktivne karijere kad je „mojim“ Džezerima utrpao 60...

Ipak, naklonjenost Brajantu nije zglajzala u sladunjavu idolatriju. Ne, to je narastajuće poštovanje prema nekome ko je bio dokazani antikonformista, osobi koja se nikome nije dodvoravala, najmanje medijima ("Na ESPN radi grupa idiota"), sportisti koji je pomjerio granice mogućeg snagom volje, liku koji nas je naučio da je za rezultat potreban bol. Naročito onaj između prepona kada su u pitanju tuđa mišljenja.

 

Kobi Brajant, to je uvijek prvo lice jednine iako zvuči kao treće. Njegov stav je ono sa čim smo se poistovjećivali, što je djelovalo kao opijum. Bio je veći od života na svakom koraku koji je načinio kao igrač.

Onih dana kada je gradu i svijetu obznanio da na kraju sezone 2015/16. odlazi u penziju zapisao sam narednih par redaka: “Sa Kobijem nestaje zvijezda Sjevernjača, orijentir, Aleksandrijski svetionik svjetske košarke, neko sa kime se porede svi ostali, prema kome se ravnjate, koga želite i morate nadigrati da biste bili najbolji na planeti.”

Izgubili smo čovjeka kojem košarka nije bila posao nego dijagnoza. Jer Kobi se mnogo ranije popeo na Olimp košarkaških bogova. Zato ovo nije oproštaj, već još jedno njegovo Mamba out.

Pročitajte još:

 

Tagovi

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari