Moderni klasik i portret monstruoznog društva (“AMERICAN PSYCHO”, M. Harron)

Godine 2000., kada filmska fascinacija poremećajima ličnosti, kao ni motiv serijskog ubojice, nije novitet logično je da američki psiho mora biti mlad, uspješan i moderan čovjek koji se kreće u novonastalim okolnostima poslovnih, medijskih i modnih brendova. American Psycho (2000.) je američko-kanadska adaptacija istoimenog kontroverznog best sellera Breta Eastona Ellisa iz 1991. godine snimljena u režiji Mary Harron, a žanrovski odgovara satiričnom psihološkom trileru s elementima horora i slashera. Autor je u nekoliko prilika roman nazvao ”nefilmičnim” budući da filmski medij zahtijeva odgovore koje gledaoci nisu nužno dobili.

Kako su Betty Boop, Disney i Looney tunes zadužili animaciju današnjice

Fluidno kretanje likova, prijeteća lica na neživim objektima, jazz muzika, izjave likova koje su se i dječjem mozgu činile kao da govore nešto više od onog što govore i nepresušna količina nasilja – sve su to karakteristike crtanih filmova koji su nam obilježili djetinjstva, iako možda prvenstveno nisu bili stvoreni kao animirani filmovi namijenjeni mlađoj publici.

 

Sedam filmova neobične dužine trajanja

Podjela filmova po dužini metra je kriterijum kojim se oni često razvrstavaju, prikazuju i nagrađuju. Pogled na program bilo kojeg festivala to potvrđuje. Ipak, kriterijumi nisu uvijek jasni. Po jednima (npr. Američkog i Britanskog instituta) u dugometražni film spadaju ostvarenja duža od 40 minuta, dok po drugima, nazovimo ih francuskim kriterijumima, potrebno je da je film duži od sat vremena. Ipak, kojoj god definiciji se priklonili niko ne spominje maksimalno trajanje filma, što određenim autorima predstavlja umjetnički izazov.