5
min read
A- A+
Pročitano

Čipka od moračkog oblutka

22/04/2020 - 16:45
Autor:Fos Media
254 pregleda

Postoje određene pojave čiji se karakter i posebnost mogu razaznati i ocijeniti u svoj svojoj veličini tek sa određene vremenske distance, tek kad nestane i zadnja nada da te vrijednosti mogu biti i sporadično ponovljene. Uostalom, te pojave se teško uviđaju i još teže slijede. U kontekstu arhitekture, o njima ne možemo govoriti a da ne govorimo i o stvaralačkoj snazi Svetlane Kane Radević (1937-2000), prve i najveće crnogorske arhitektice.

Izvor: Časopis Komuna

Izvor: Časopis Komuna

Piše: Ana Dobrašinović

Izvor: Časopis Komuna

Možda se ne bismo toliko plašili i bježali od analize njenih djela i djela njenih savremenika kada bi naša aktivna praksa bila jednako vrijedna pažnje, ali arhitektura je uvijek bila slika vremenskih i društvenih okolnosti, a vrijeme u kome je ona stvarala je bilo doba opšteg zamaha u jugoslovenskoj arhitekturi, i u takvom socijalističkom društvu sasvim je razumljiva sloboda kojom je Kana pristupala projektovanju. Stvarajući bolji svijet, ona je sav svoj genij posvetila ideji progresa, koja nam iz ove pozicije može samo djelovati utopijski. Ono što je nekad smatrano revolucinarnim danas pokazuje da je bilo samo nada i privid.

Kana je jedini arhitekta iz Crne Gore odlikovan Saveznom Borbinom nagradom za objekat izveden na teritoriji Savezne Federativne Republike Jugoslavije 1967. godine, i to za Hotel Podgorica u tadašnjem Titogradu. Ovaj objekat, kao unikatno umjetničko djelo, ne samo da nije povrijedio prostor u koji je smješten, već je i potvrdio identitet i atmosferu mjesta. Hotel se linearno izvija po oštrom brijegu moračkog korita, prilagođavajući mu se organizovanjem mreže heksagonalnih prostora. Sa osjećajem za mjeru i sklad, ona ovdje koristi novi materijal, novu formu i nov sistem građenja. Korišćenje moračkog oblutka je ne samo duboko kontekstualni pristup već i avangarda u izrazu kroz materijalizaciju i tehniku. Nakon Hotela Podgorica, Kana je svoj jezik izrazila na sličan način i u projektu Autobuske stanice u Podgorici. Tu i dalje insistira na svom obliku i koncepciji. Ovi bezvremeni objekti, nisu nikada sasvim promijenili svoj izgled, kao da njihova fasada ne trpi hirurške zahvate, uprkos novim i sve brojnijim deformacijama.

Kanina radikalna odlučnost u izboru materijala će kasnije biti tumačena, podražavana implementirana od strane drugih arhitekata i na razne načine, ali je rijetko kad dostigla originalnost i aktuelnost koju je imala u njenim djelima. Oblaganje oblucima ili karakeristična transparentna fasada prigušenog tona će se kasnije javljati na mnogim objektima, ali nikada u ovoj mjeri avangardno.

Zgrada Leksikografskog zavoda (1984 - 1989) ili akvarijum, kako je neki sugrađani zovu, je primjer interpolacijeu veoma specifičnom kontekstu: na uglu Bulevara Svetog Petra i Njegoševe ulice, u neposrednoj blizini objekata iz međuratnog doba i djela Vujadina Popovića, pionira crnogorske moderne. Danas je ovaj objekat sa svojom transparentnom fasadom, osim ispunjavanja primarne funkcije izlaganja radova, stalna opomena da u gradu ima umjetničkog života, i u njega će ući i onaj koji nije planirao; a kao scena sama za sebe, on budi i ispunjava podsvjesnu želju čovjeka da bude posmatran, da bude u staklenoj kutiji – izložen.

Decenije nakon II svjetskog rata su bile period sve većeg i sve očitijeg učešća arhitekata u projektovanju spomenika, širom Jugoslavije, i u tom talasu Svetlana Radević projektuje Spomenik palim borcima Lješanske nahije na Barutani. Ovaj spomenik je zapravo oblikovani prostor koji je vješto sio u prirodno formirani plato, i ovdje Kana opet sarađuje sa ambijentom praveći atrijum na otvorenom. O stanju u kome se spomenik danas nalazi govori to da je jedini njegov dio koji nije napušten i zanemaren – onaj koji se ukaže skoncetrisanom suvozaču na magistralnom putu Podgorica – Cetinje. Ideja okupljanja oko spomenika, ideja memorije i veličanja svijetle socijalističke sadašnjosti ostala je zatrpana u pukim iluzijama. Uz njega Kana je radila i Spomenik obješenim patriotama na Vranjskim njivama koji se nalazi pored puta Podgorica – Danilovgrad, i stoji kao opomena prolazniku i sjećanje na one koji su pali. On želi opteretiti memoriju, upirući svom snagom betonske strukture u pet nepostojećih bandera na suprotnoj strani puta, usmjeravajući pogled prolaznika u ono što jeste spomen – bandere na kojima je obješeno pet patriota u II svjetskom ratu. Bandera više nema, posječene od strane nekog ko (nadamo se) nije ni znao za njihovu istoriju, i ko nije naslutio da Spomenik obješenim patriotama bez njih nema nikakvu simboličku vrijednost.

U Kaninim djelima prepoznatljiva je savremenost koju možemo pripisati njenim boravcima u inostranstvu u vremenu u kojem je vladala oskudica informacija o savremenim tendencijama. Stručno je boravila u Parizu, SAD-u, Japanu i Moksvi. Njen odlazak u inostranstvo se može shvatiti kao kultivisanje talenta, kojeg ona nije bila lišena. Karakteristično za modernu u Jugoslaviji, ona je od svih stranih uticaja probrala samo ona koja je nijesu spriječila da svoju arhitekturu prilagodi sredini i kontekstu, i originalnost u njenim djelima nikad nije bila upitna. Ona jeste bila pod uticajem i zapada i istoka, ali je imala poetičan i u isto vrijeme snažan osjećaj za lokalno.

Poslovni centar Kruševac je bio prvijenac ovog tipa poslovno-komercijalnih objekata u Podgorici, završen 1991. godine u neizgrađenom
bloku u naspram RTCG-a i on je kao takav trebao dati zamah novom dobu i novom razvoju. Objekat je, kako se danas čini, nevješto postavljen, ali krivca ne trebamo tražiti u njemu, jer ovaj objekat je težio, kao prvi izgrađeni u bloku, postaviti glavnu liniju kretanja - zasijecanjem gabarita po dijagonali, i time se čini logičnim nastavkom Cetinjskog puta i taj bi se pješački pravac potencijalno nastavio do kraja bloka, do Bulevara Sv. Petra. Danas prepoznajemo mane ovog nastupa jer ovaj objekat, ograničen i omeđen sa svih strana, sada djeluje zbunjujuće i neprilično. Planirani programi su bili primarno poslovnice, trgovine, restorani i klubovi, a glavni zasvođeni hol koji je ciljao na efekat i trebao predstavljati savremenu interperetaciju istorijskih tržnih centara iz evropskih metropola - primamljiv i monumentalan, danas umjesto uksuznim sadržajima – služi mahom servisiranju drugih prostora, brzim prolascima i prečicama.

Zalet koji je Kana sebi dopustila sa Poslovnim centrom Kruševac pokazao se danas kao prividna revolucionarnost; moramo reći dopustila, jer je ona čini se sasvim svjesno koncipirala sve svoje objekte - oni daju utisak jasne određenosti i promišljenog i završenog izraza. S obzirom da je izgrađen u skorijoj prošlosti (ovdje vrijeme ne mjerimo po kalendaru, već po značajnoj arhitekturi koja je izgrađena, i u tom smislu prošlo je vrlo, vrlo malo vremena) možda je bolje ostaviti ovaj objekat budućim tumačenjima sa određenim vremenskim otklonom, jer ma kako nam se neka djela čine neprihvatljivim, sa njima vrlo često počinje struja promjene. Uostalom, ne može se za Kanu reći da je bila arhitekta skromna i krotka jer je u svakom svom djelu, u odnosu na okolinu i u odnosu na svoja prethodna rješenja bila individualista preko mjere.

Nije nimalo pretjerano reći da je Svetlana Radević bila nadmoćna u svojim revolucijama. A kao svaka revolucija, ona stoji između onoga što se neizbježno moralo završiti i onog što je neminovno moralo doći. A šta je došlo? Danas, imamo više arhitekata i urbanista nego ikada, arhitekata koji su školovani u našoj sredini, pa opet – u kakvim prostorima živimo? Da bismo se mogli posvetiti sadašnjosti, moramo završiti sa prošlošću, čak možemo i izbjeći priznanja i glorifikacije, jer ovi objekti će se najbolje sačuvati jednostavnim sistematski ali temeljnim proučavanjem i publikovanjem.

Ako i dalje u budućnosti budemo nagomilavali dugove prema prošlosti, izaći ćemo postiđeni pred nju, i pokazaćemo se nedostojni naših najvećih dostignuća. U vremenu u kom se grozničavo gradilo (a to nam je i opomena da će i naša svakodnevnica jednom postati prošlost koja će se analizirati), naspram praktičnosti - ljepota je bila slabo tražena, naspram jednostavnih funkcija - arhitektonskih spomenika rijetko ima. Kana je nam je ostavile i jedno i drugo. U periodu njenog stvaranja učinjeni su prodori koji danas ne bi bili zamislivi, a kamoli mogući, i ukoliko dopustimo da u ovom trenutku – a ovaj trenutak kod nas traje vječno, ne počnemo vrijednovati naše arhitektonske spomenike, u prvom redu one koje nam je ostavila Kana, stvar je koja nas može koštati još sporijih kretanja i zaostalih rezultata.

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari