6
min read
A- A+
Pročitano

Kad se sa dvije bande iznjedri čitav jedan prohujali svijet

04/05/2020 - 10:14
Autor:Fos Media
1822 pregleda

Dođe tako vrijeme kada čeljade osjeti, bez obzira na žilu godina, da sazna nešto više o prohujalim vremenima, iz čijeg je krvotoka poteklo u ovaj posve drugačiji svijet.

Lalović

Jasenka Lalović, foto: Privatna arhiva

Za ove, crnogorske prilike, kroz usmeno predanje, poneku zapisanu riječ, ili skice putopisaca, pomenula se negdje i ''Crnogorska hrabra žena'', prerano ostarjela i od sunca ogaravljena – glavni impuls i krvotok kojim se vodio Jaroslav Čermak, portretišući Crnogorke u njihovoj surovoj ljepoti i neponovljivosti.

To sada u prvoj polovini XXI vijeka prozno portretiše spisateljica Jasenka Lalović, u knjigama ''S one bande moje gore'' i ''S ove bande moje gore'', gdje se ono čeljade sa početka priče, bez obzira na žilu godina, zasigurno mora zainteresovati za sopstveni krvotok, upravo zahvaljujući opusu koji stvara spisateljica.

Mnoge žene tog vremena smijale bi se našim ''mukama''

S obzirom na aktulenost trenutka, provuklo se i pitanje, kako bi naše pretkinje doživjele ovaj moderni karantin.

"Često razmišljam baš o mojoj babi Dragici koja je cijeli svoj životni vijek provela u nekoj vrsti dobrovoljnog karantina. To je bio njen izbor u kome je ona pronalazila smisao svega što čini i u što je zaista vjerovala. Sigurna sam da bi se mnoge žene iz tog vremena i sa tih prostora, smijale našim današnjim 'mukama' u kojima smo 'osuđene' da provedemo cijeli dan u kući, baveći se kućevnim poslovima uz porodicu. Doduše, sa više strana su do mene stizale poruke mojih prijateljica kako im zapravo prija ovo vraćanje sebi, jer su ponovo osjetile čar doma i okupljanja. Svako zlo nosi u sebi komad dobra. Sigurna sam da ćemo iz svega ovoga izaći sa nekim novim, malo boljim navikama", govori sagovornica FOS-a, koja dane u karantinu provodi radno, u obavljanju svega što je odlagala.

Pošto je od onih koji vole kuću, ne pada joj teško. Kućni poslovi, jela koja se dugo nijesu spremala zbog obaveza, filmovi, knjige, i naravno pisanje njenog trećeg romana.

Tema trećeg romana – primorska porodica

Mišljenja je da je za stvaralački trenutak ponekad neophodna osama, ali opet  sasvim drugačije od ove nametnute izolacione prakse.

"Posve je drugačije, ako je to trenutak samostalne odluke autora. Ukoliko ste mislili na takvu vrstu izopštenosti, kojom se umjetnik povlači u sebe i mir, neophodan u stvaralaštvu, onda ste u pravu. Kakogod, sigurna sam da ćemo iz ovog ne baš lijepog perioda, izaći bogatiji za mnoga ostvarenja. Trenutno pišem svoj treći roman. Započela sam ga prije ove vanredne situacije i nadam se da će do jeseni biti spreman za štampu. Ovog puta tema je jedna primorska porodica. Prati se njena sudbina kroz više generacija, u periodu s početka dvadestog vijeka, zaključno sa krajem Drugog svjetskog rata. Takla sam se mnogih nama poznatih priča, dok likovi prolaze kroz razna životna iskušenja, neminovne pečalbe, ognuti svakojakim tajnama, ponekad izloženi izdajama’’, objašnjava Lalović, dodajući da joj je porodica oduvijek bila više nego inspirativna tema, pa u romanu na kom trenutno radi, pokušava da otkrije razloge zbog kojih se ona urušila i dobila današnju, posve drugačiju, oskrnavljenu formu

"Pokušavam da odgonetnem na koji način porodica uspijeva da opstane, a šta je to što je lomi". ističe Lalović.

"To je dio svih nas – nosimo u sjećanjima, genom"

Sagovornica FOS-a, počela je svoju književnu "sagu", tako što je na Fejsbuk stranici, pisala odlomke što će se kasnije pokazati, prvog romana. Što se tiče  očekivanja, pokušala je da ih svede na razumnu mjeru, a prizanje da nije očekivala ovoliki odziv čitalaca.

"Vjerujem da se to desilo jer nisam pristala na kalkulisanja kojima bih štivo učinila podobnim bilo kome. Trudila sam se da pišem onako kako bi zborile žene kojih sam se takla u knjigama, pokušavajući da sačuvam autentičnost njihovog govora, načina na koji su iznosile breme smutnih vremena u kojima su stasavale, ujedno tražeći sve one skrivene poruke kojima bi danas mogle da nas upute da malo bolje i mudrije odlučujemo. Koliko sam u tome uspjela  ne znam. Pokazaće neko buduće vrijeme", ističe Lalović, koja je inače prepoznatljiva po tome, što i sada dok piše treći roman, u stalnom je kontaktu sa svojim čitaocima na stranici, dinamična je interakcija je u pitanju, a voli, kako kaže, da čita doživljaje njenog štiva.

Osluškuje očekivanja čitaoca dok gradi priče

"Volim kad uspostavim kontakt sa čitaocima. Trudim se da osluškujem njihova očekivanja dok gradim priče. Ponekad dopustim da one krenu u tom smjeru, mada se češće odlučim da sve preusmjerim u nekom drugom pravcu i iznenadim ih ishodom. Zanimljiva mi je rekacija svih njih i spremnost da se uključe. Posebno uživam dok čitam njihove komentare i način na koji doživljavaju štivo, prihvataju likove… Čini mi se, da je upravo ta interakcija vrlo podsticajan način da u drugima probudite taj ključni impuls kojim će se osvrnuti za sobom i pokupiti ono što su im ostavili njihovi bližnji. Dovoljno je samo da podsjetite ljude, jer to je dio svih nas, to nosimo sjećanjima, genom. U tome je cijela poenta ovoga što činim. Bez prisvajanja teksta, likova, događaja o kojima pišem, sve ovo je samo mrtvo slovo na papiru", naglašava Lalović, koja za svoj suštinski način pisanja, jednostavana a autentičan, duguje sazrijeavanju, jer je uspjela da prenese sve što je oduvijek tinjalo u njoj.

dgncd

Foto: Privatna arhiva

Prve dvije knjige portretisale su živote crnogorskih žena u prelomnim vremenima. Učene da budu kao Spartanke... Šta je ono što im je najviše falilo, a bilo čuvano i skriveno u njihovim njedrima?

Crnogorska žena je ostala nepravedno skrajnuta u našoj literaturi. To je, ujedno, bio razlog zbog kojeg sam poželjela da našu ženu predstavim široj javnosti onako kako ih ja pamtim, mimo stereotipa koji obično dosta toga oduzmu, skrnaveći baš ono najvrijednije. To su dostojanstvene žene, snažnog uma, brzomisleće, žene koje su bile oslonac tadašnje tradicionalne i mnogoljudne porodice… Falila je ta zahvalnost za sve ono što su učinile i ponijele na svojim plećima. Zahvaljujući njima opstalo je ono najvrijednije, ognjište oko kojeg se okupljala porodica. Iznosile su teret vremena i prostora na kojem su stasavale, bez riječi pokude na sudbinu i Boga, jer su duboko bile svjesne da je to njena uloga. Nimalo laka i vrlo zahtjevna. Ono što su nosile u sebi često su morale da suzbiju i podrede odlukama oca, brata, muža, sina, nerijetko i đevera. To su žene koje su svjesno sebe postavljale iza svojih muškaraca, ne zato što su bile slabe, naprotiv… To je pozicija koju su same sebi odredile, jer su sa tog mjesta mogle da isprate sve što se u porodici dešava. One ne žele da budu ispred svojih muškaraca, jer su upravo one te koje grade njihovu snagu. Jakog muškarca može da rodi samo jedako jaka žena. U to ime je dopustila da sva slava pripadne njima i stojički su podnosile tu nepravdu. Mnogo toga su prihvatile na svoja nejaka pleća, mnoge nepravde su se baš na njima prelomile i ostale nespomenute… To je ono što moramo ispraviti. To je ono što im dugujemo. U to ime je ovaj moj, više nego skroman doprinos

Svaka izgovorena riječ ili napisana, ima svoju težinu. To su dobro znali naši stari. Je li se taj obrazac zagubio ili izgubio u digitalnom, modernom svijetu brzine i nestrpljenja?

Nekada se manje govorilo, riječi su imale vrijednost, pažljivo su se birale, oprezno trošile i sigurna sam da su se zato više pamtile. Imale su težinu. Živimo u vremenu svakojakih hiperprodukcija, pa i one u riječima. Olako se govori o emocijama, još lakše se o drugima sudi, nepromišljeno se javno istupa, neprovjereno piše… Potvrda toga je mnoštvo objavljenih knjiga, nikada ne pročitanih, raznolika žuta štampa koja podstiče u ljudima poriv da čeprkaju po tuđim životima, gladna senzacija i turbo-priča. Ponekad se čini da se mnogo više piše, nego što se čita. Svako ima potrebu da nešto saopšti i kaže, ne misleći kakav odjek mogu imati njegove riječi. Nažalost, ono loše je oduvijek bilo glasno, dok ono što je pristojno se povlači pred bukom takvih praznogovornika i rijetko progovara. To je ono što što treba da osluškujemo. Pristojne ljude. U njima se krije mudrost. Ovo je vrijeme višestukih devalvacija, posebno  onih u riječima.

"Znam sa koliko obzira sam pisala o tim ženama"

Na pitanje da li postoji mogućnost da se desi filmska ili pozorišna ekranizacija njenih romana, Lalović tvrdi da ta odluka ne zavisi od nje, ali da će svakako biti oprezna, ako dođe do mogućih pretočavanja na daske i ekrane što život znače.

‘’Vidjećemo da li će neko u mojim romanima pronaći dovoljno validno štivo za moguću ekranizaciju ili pozorišnu priču. Ono u što sam više nego sigurna, je da se mora biti oprezan. Znam sa koliko pijeteta i obzira sam pisala o tim ženama. Ono što nikako ne bih mogla sebi da dopustim je da se tome pristupi polovično i da se oskrnavi njihov lik. U to ime, spremna sam da ostane ovako’’, naglašava Lalović.

Kada se Covid 19 bude zvao juče, sagovornica koja je inače član planinarskog društva, svoje vrijeme, siguno će provoditi u prirodi.

‘Mislim da ću se prvog slobodnog vikenda, nakon svih ovih zabrana, uputiti u planine’’, zaključuje Lalović. U prirodu,  planine, ove ili one bande njene gore. Čitaoci će to svakako osjetiti kroz spisateljicinu životnu rečenicu.

Milena Radonjić

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari