1
min read
A- A+
Pročitano

Kako su u Berlinu balkoni postali galerije

24/04/2020 - 7:11
Autor:Fos Media
234 pregleda

Ako smo već zatočeni u stanovima, balkoni su mjesto odakle mogu da nas vide ali i da mi vidimo ostatak svijeta. Postali su mala, a velika mjesta svakodnevnog izvođenja treninga, ali i koncerata, izložbi, performansa. Izaći na balkon znači mnogo više od prostiranja veša.

f

Foto: Profimedia

Kada je umjetnik zaključan, nije mu baš lako. Zato je oko 50 njih odlučilo da se ujedini oko ideje Life, art, pandemic, and proximity. Osmislio ga je profesor sa Univerziteta umjetnosti. Pozvao je sve umjetnike Berlina da od svojih terasa naprave galerije i predstave se svojim djelom. Ubrzo je Prenclojer Berg pokazao zašto je sinonim ovog djela grada kultura.

Alisa Margolis i Džeremaja Dej zajedno su radile na komadu Tin-Can Tabernacle. Na panelima naslikale su limene analogne telefona sa žicama, što je simbol distanciranog života. Lim je hladan, taj metal se koristi u građevini, od njega se ne prave telefoni već ograde i oluci, lonci i džezve. Žica koja ih spaja daje nam nadu da veze posle svega neće pući.

Toaletne rolne padaju niz jednu zgradu, poljska umjetnica Izabela Sedeka iznijela je svoju sliku koja dodiruje drugi balkon, gavrani su zvučna instalacija na gelenderu, merdevine od pruća Kristine Dimitriadis vise od krova do zemlje, a simbol pokreta je plava instalacija Raula Valha iz Rabeštrasea koja nema nikakvo značenje. Mateus Roka Pita napravila je instalaciju Prozor i podsjetila da u Brazilu, ali i po cijelom svetu postoje mnoge kuće bez zidova. Zidovi nisu garancija srećnog života. Umetnica iz Jemena nanizala je drvene perle duž fasade da bi podsjetila prolaznike na značaj znakova pored puta.

f

Foto: Instagram/CuratorLab

 

f

Foto: Instagram/CuratorLab

Jasno vam je da je poenta izaći iz web mreže. Previše je online umjetnosti, umjetnički šou sa lijepim vremenom seli se na terase, prozore, krovove... Tako se spaja privatni i javni život. Balkon je i dalje samo vaš, i eventualno nekog goluba, ali svako ima pravo da ga pogleda, da zastane, da gleda. Stiče se utisak da ga do sada nismo dovoljno pametno koristili. Ne koristimo pametno ni žice za prostiranje veša. Jedna pesnikinja štipaljkama je o njih okačila papire sa tekstom svoje pjesme.

Sva djela znaci su života umetnika. Napravljena su bez ikakvog budžeta, gotovo ni od čega. Nažalost, ovo je bila samo proba jednog novog koncepta, primjer kako da se od malih privatnih, ali javnih djelova domova napravi galerija. I nije slučajno što je sve počelo iz Prenclojer Berga. Posle Drugog svjetskog rata dio grada postao je utočište za umjetnike koji se nisu interesovali za hladni rat već su hteli da malo zagriju napaćen narod. Čekamo nastavak projekta Life, art, pandemic, and proximity.

 

 

Izvor: Noizz.rs

Tagovi

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari