6
min read
A- A+
Pročitano

FOS priča o Vojinu Božoviću, najboljem crnogorskom predratnom fudbaleru, prvom koji je zatresao mrežu Liverpula

24/10/2018 - 13:26
Autor:Branko Krivokapić
583 pregleda

Bog će ga sami znati ko mu je prišio nadimak „Škoba“, skovan po talijanizmu sa značenjem „posljednji u igri, onaj koga, zato što je najslabiji u svemu, niko neće“. Bog će ga sami znati, jer je Vojin Škoba Božović u mnogo čemu bio najbolji i prvi.

Foto

Foto: FOS arhiva

Već danom rođenja: ugledao je svijet 1. 1. 1913. u crnogorskoj prijestonici. Slučaj ili ne, one godine kada su braća Milunović, Luka i Milo, donijeli na Cetinje loptu iz Italije i udarili temelje Lovćenu.

U punoj igračkoj snazi znao je, svjedoče oni koji su mu bili bliski, da kaže da je najbolji crnogorski fudbaler. Nije bio nadobudan. Samo – objektivan. Jer, „brzinom orkana ime Vojina Božovića osvaja srca svih ljubitelja sporta... jer njegova igra nailazi na podjednako dopadanje kod svih ljubitelja loptačke igre bez obzira na njihovu obojenost“, kako je o napadaču Beogradskog sportskog kluba uoči rata pisao novinar Aleksandar Belić.

Foto

Prvi sa loptom, među prvima i u noćnom životu Beograda, „ne oskudjevajući u uživanjima te vrste“, kako je jednom priznao.

„Jako veseli i pomalo pijani dočekali smo i jutro sljedećeg dana“, opisivao je izlet nakon utakmice BSK-a sa reprezentacijom Mađarske u Budimpešti (2:2).

Sve ima svoju cijenu.

Bog će ga sami znati kakav bi tek bio fudbaler da je ostao imun na svjetla velegrada; no, i ovako bio je raskošan.

I korisno i lijepo

Prve strane igračkog životopisa popunjene su mu u podmlatku beogradske Jugoslavije. Kasnije je gurao bubamaru i u šabačkoj Mačvi, Obiliću i Anastasu, iz koga je 1933. prešao u BSK, šampiona Kraljevine Jugoslavije, u kome su ga dočekali Aleksandar Tirnanić i Blagoje Moša Marjanović. Lucidni ljevak, jak na lopti, izrazito snažnog i preciznog šuta, imao je šta da ponudi najubojitoj navali države.

Foto
Vojin Božović (desno)

 „Škobin prodor u protivnički kazneni prostor gotovo uvijek znači siguran gol“, vraćamo se redovima Belića.

„Ti njegovi golovi, međutim, ubrajaju se uvijek u najljepše, jer svaki od njih pored koristi donosi još i ljepotu u kojoj su sažete Božovićeve golgeterske odlike: silina šuta, efikasnost, preciznost i munjevitu brzinu.“

Takav nije promakao ni selektorima. Za jugoslovensku reprezentaciju debitovao je 6. septembra 1936, sa dva gola u pobjedi nad Poljskom 9:3.

Foto

Četiri mjeseca prije toga, sa svojim saigračima iz BSK-a, Škoba se potrudio da ga upamti i Liverpul.

„Pucaju glavom kao nogom“

Iako će istinsku veličinu dostići tokom osme i devete decenije prošlog vijeka, „Redsi“ su i tridesetih godina svrstavani u sam krem ostrvskog fudbala, a zalog za to bile su četiri titule engleskog šampiona (1901, 1906, 1922, 1923).

Pad uslovljen brojnim povredama glavnih igrača, koštao ih je razočaravajuće sezone 1935/1936, koju su 2. maja završili na 19. mjestu nacionalnog prvenstva.

Foto
Tim Liverpula iz sezone 1935/1936.

Dvije sedmice kasnije otisnuli su se na turneju po Jugoslaviji i Rumuniji. Svježe pojačani Metom Bezbijem, pristiglim iz Mančester sitija, kasnijim trenerskim gorostasom Junajteda.

Na prvoj stanici, u Zagrebu, dočekani su kao fudbalska polubožanstva iz „kolijevke nogometa“. Što nije smetalo Građanskom da ih posadi na tjeme – 17. maja na stadionu Konkordije pred 12.000 gledalaca, „purgeri“ su slavili 5:1.

Zaboljelo je to nadmene Engleze, koji su se žalili na doček „urođeničkog plemena“, grubu igru domaćina, suđenje...

„Od naših igrača niko nije poginuo“, pisao je Liverpul Herald, „i sjutra krećemo dalje na put“.

Put ih je doveo u jugoslovensku prijestonicu, u kojoj su njihovi koraci praćeni širom otvorenih očiju.

„Svaki igrač zna da bije i lijevom i desnom. Pucaju glavom kao nogom“, oduševljeno je pisala Politika, kao da je riječ o vanzemaljcima.

„Stopuju dobro, biju sa svake pozicije. Jednom riječju, tehnički su savršeni... Igrači su snažni.“

I korpulentni. Dresovi koje je Liverpul poklonio domaćem BSK-u, bez prepravljanja su bili neupotrebljivi, jer su se beogradski fudbaleri u njima – „kupali“.

Da razlika nije samo u fizičkoj konstituciji ukazao je meč odigran 21. maja 1936. Liverpul je zbunio i 8.000 gledalaca na stadionu BSK-a i jugoslovenske prvake svojom igrom dugih lopti, „šablonskom, mirnom, staloženom“, ali „mašinskom, bez poleta i srca“, kako je vidio izvještač Politike.

Foto

„Svaki pojedinac je klasa za sebe, savršeno vlada loptom, atletski je građen.“ BSK-ovci nisu imali pravi odgovor.

„Božović, Vujadinović, Glišović i ostali mislili su, valjda, da će se proslaviti ako predriblaju čuvene internacionalce, ali su pri tome toliko nanosili sebi i čitavom timu štete, da je sav njihov napor i trud propao“.

Pogotkom Alfa Hensona (8) i autogolom Predraga Radovanovića (57), Liverpul se iskupio za poraz u Zagrebu. Uprava BSK-a je od čelnika engleskog sastava izmolila uzvratni duel.

Dobili na kartama, izgubili na terenu

Tri dana kasnije, 24. maja, dva tima su se sastala na istom terenu, ovoga puta blatnjavom, usljed kiše koja je orosila Beograd.

Pred približno istim brojem gledalaca, BSK je istrčao taktički bolje pripremljen, uz „faktor iks“, povratak Aleksandra Tirnanića, koji nije igrao u prvom meču.

Početak nije bio obećavajući – lijevo krilo gostiju Hansen je u drugom minutu zatresao mrežu Franja Glazera. To je pokrenulo Beograđane, koji su se rastrčali, i na „visoku igru“ Engleza, odgovorili „prizmenim kombinacijama i brzim niskim dodavanjima u dužinu“.

U 12. minutu Đorđe Vujadinović je šutem sa ivice šesnaesterca izjednačio; čim se krenulo sa centra „lopta je došla Tirnaniću, koji prodire desno i centrira, Marjanović zahvata loptu u trku i tuče neodbranjivo u gol, 2:1 za BSK“.

Za to vrijeme, Vojin Božović je – ne zaboravimo, priča je o njemu – „radio skladno“, po novinaru beogradskog Vremena, „ali užasno je bio nesrećan u šutu“. Fortuna mu je namignula u 59. minutu.

„Dok je Tirnanić driblovao lijevog halfa Engleza na bekovskoj liniji, Božović se nalazio na metar udaljenosti od vrata Engleza... pa je zatim štopovao loptu koju je pucao prema aut liniji Tirnanić. Pošto je umrtvio loptu, Božović se lijepo okrenuo prema iznenađenom vrataru i plasirao u ugao.“

Gol postignut iz ofsajda, što su Englezi mirno prećutali, gol za potvrdu pobjede.

Foto

Koji minut kasnije, Božović je uganuo skočni zglob, ali je ostao u igri, taman da na terenu posvjedoči još jednom pogotku gostiju, za konačnih: BSK – Liverpul 3:2, na oduševljenje Beograđana.

„Bolji tim je pobijedio“, procijedio je za Politiku kapiten Liverpula Erni Blekinsop.

Bolji, i, za tu priliku, smjerniji. Na dan meča, bivši selektor Boško Simonović posjetio je hotel u kome je bila smještena engleska ekspedicija, otkrila je Pravda odgovarajući na pitanje „Zašto je izgubio Liverpul“.

„I šta? Na najveće iznenađenje zatekli smo ga u dimnjivoj sobi hotela 'Ekscelsior' kako miješa karte igračima i vođstvu Liverpula. Razumije se, gubio je novac namjerno, da bi Engleze odobrovoljio.“

Dobili na kartama, izgubili na terenu. Liverpul je produžio dalje, ka Bukureštu.

Prvi trener poslijeratne Budućnosti

A šta je dalje bilo sa Vojinom Božovićem? Do 1941. je osvojio titulu sa BSK-om, nakupio osam utakmica u reprezentaciji, postigao četiri gola.

Drugi svjetski rat je proveo u okupiranom Beogradu, igrajući i dalje povremeno za svoj tim, egzistirajući od „zakupa kafea“ na klupskom stadionu. U prijestonici je dočekao oslobođenje i u septembru 1945. zatekao se u ulozi igrača i trenera reprezentacije Crne Gore, koja je igrala na turniru šest republika, Vojvodine i selekcije JNA za prvo prvenstvo poslijeratne Jugoslavije.

Došlo mu je vrijeme za povratak.

U Podgorici je preuzeo staranje o igračkom kadru Budućnosti, koju je u proljeće 1946. doveo do titule crnogorskog šampiona.

„Za ogroman uspjeh koji su postigli igrači FK Budućnost ima umnogome da zahvali bivšem državnom reprezentativcu Vojinu Božoviću, koji danas igra sa njima i sistemski ih trenira i koji je od istih za nekoliko mjeseci stvorio cjelinu“, čitamo u primjerku Našeg sporta od 25. juna 1946.

Foto

Sa Božovićem u dvostrukoj ulozi, „plavi“ su nastupali u Prvoj ligi i zauzeli deseto mjesto. Božović je ostao i naredne dvije sezone, drugoligaškoj (1947/1948) i povratničkoj u jugoslovenskoj eliti (1948/1949).

„Udari je onako kako si udarao mene“

Bog će ga znati – i ne samo on, već i neka prašnjava fasicikla u budžaku bezbjednosnih službi – ko je u jesen 1949. prijavio Udbi Vojina Škoba Božovića za ispričani vic iz reda prokuženih, onih koji se nisu smjeli izgovoriti u vrijeme Informbiroa.

Najboljem predratnom crnogorskom fudbaleru, kome noge nisu mogli svezati ni halfovi Liverpula, svezali su ruke i otpremili ga na „grdno sudilište“ – Goli otok.

Lomili su mu tijelo, ali duh nisu mogli. Kada su kažnjenici u kamenjaru iza Upravne zgrade izgradili improvizovano fudbalsko igralište, izabran je da trenira tim sačinjen od milicionera i isljednika.

Među njima i Boška J, koji ga je isljeđivao. Jednom prilikom, kada je ovaj mlako udario loptu Božović mu je podviknuo:

„Ne štedi je, Boško, udari je, onako kako si udarao mene.“

Otpušten je sa Golog otoka 2. avgusta 1951.

Bez fudbala nije mogao. Vratio se trenerskom poslu, sjedio na klupi beogradskog Radničkog (1955-1956), zatim i BSK-a (1956-1958), Sarajeva (1958-1959), OFK Beograda (1959-1960), Sutjeske... Okušao se i u inostranstvu, „zamećući klicu fudbala u Kuvajtu“.

Foto

Vojin Škoba Božović preminuo je 19. aprila 1983. u Beogradu. Slučaj ili ne, nepun mjesec i po prije nego što će u dresu Budućnosti 29. maja pod Goricom jedan dječarac, igračkim karakteristikama tako sličan njemu, debitovati u Prvoj ligi.

Taj dječarac, Dejan Savićević, izrašće u najboljeg crnogorskog fudbalera.

Pročitajte još:

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari