Košarka

Sport

Slaba&scaron;no je moje pero da opi&scaron;e tvoju slavu...

Da su stvari i&scaron;le svojim prirodnim tokom, bez ikakvog pozivanja na varljivu sreću, ovaj tekst nikada ne bih napisao. Ili bi nastao tek kroz 30-40 godina. Ali ovo nije&nbsp;budućnost sada, već ružna i neumoljiva sada&scaron;njost koja boli poput lakta u pleksus. Ko je makar jednom &scaron;utnuo na ko&scaron;, vijest o pogibiji Kobija Brajanta dočekao je kao gubitak člana univerzalnog bratstva koje ne spajaju krvne veze nego svijest o pripadnosti. Brothers in arms, vojničkim rječnikom.

Prvi put nema i&scaron;čitavanja Vikipedije i Britanike, gledanja snimaka sa Jutjuba, rudarenja vrijednih statističkih podataka na specijalizovanim sajtovima, prelistavanja članaka velikana sportskog novinarstva, smi&scaron;ljanja finih stilskih figura i ukrasa. Ovo dolazi iznutra. Uz bojazan da neću dobaciti do teme, kao dug prema virtuozu koji je milionima klinaca uljep&scaron;ao djetinjstvo.

Za svako varanje roditelja da se mora naučiti neka važna lekcija kako bi dozvolili da se prespava u dnevnoj sobi. A gledala se ko&scaron;arka na TV-u u sitne sate. Za svaki trk sa velikog odmora do obližnje prodavnice da se prelistaju zadnje strane &ndash; jedine koje su važne &ndash; novina i sazna kojim nesrećnicima je prethodne noći ubacio 40 ili 50 poena. Pa smi&scaron;ljanje ni-pas-s&#39;-maslom izgovora za ka&scaron;njenje na čas. Za svaki virtuelni megdan vođen tastaturama sa nepoznatim, stotinama kilometara udaljenim ljudima oko toga ko je najveći, Majkl ili on. Uz trijumfalizam kada je prestigao Džordana po broju poena. Za svaki ko&scaron; u zadnjem napadu, svaki oboreni rekord, svaku nagradu u kojoj sam pronalazio djelić lične zasluge i ono sujetno &bdquo;Jesam li vam rekao!&ldquo; upućeno ljudima kojima je na srcu ležao neki drugi ko&scaron;arka&scaron;.

Kobi nije priznavao nijednu od 50 nijansi sive. Njegov antinomijski pogled na svijet registrovao je samo dvije boje pored ljubičasto-zlatne na dresovima Lejkersa: bijelu i crnu. Tako stoje stvari i sa ljubiteljima kraljice igara. Ako niste bili gardista&nbsp;kobizma, onda ste po ključu bili u taboru onih koji su ga na svakom koraku osporavali. &Scaron;to je uglavnom ličilo na pljuvanje uvis. Apsolutno nemoguće bilo je ostati ravnodu&scaron;an prema njemu.

Glad osvajača. Nemilosrdnost crne mambe u lovu na plijen. Revnost kockara kojeg je krenulo. To su bili sastojci&nbsp;Kobijeve&nbsp;formule&nbsp;uspjeha u svijetu vrhunskog sporta. Gledajući ga vremenom biste shvatili:&nbsp;najvi&scaron;e &scaron;to je očekivao od drugih je najmanje &scaron;to je očekivao od sebe. Jedino tako uspio se otarasiti nimalo laskave titule&nbsp;sin Džoa Brajanta&nbsp;sa početka karijere.

Nikada nisam na&scaron;ao dovoljno jak razlog da ne budem na njegovoj strani. Ni onda kada je natjerao upravu da se odrekne &Scaron;ekila O&#39;Nila čime je ko&scaron;arka&nbsp;ostala&nbsp;uskraćena za dinastiju sa početka milenijuma. Ni prilikom brojnih demonstriranja nepo&scaron;tovanja svakog trenera koji se na zove Fil. Sigurno ne u onim danima kada su ga se svi odricali zbog navodnog slučaja silovanja u hotelu u Koloradu, dok su sponzori raskidali ugovore, saigrači ga izbjegavali kao da je opasan dinamitom, gradske vlasti uklanjale postere sa njegovim likom, a ko&scaron;arka&scaron;ki evnusi tražili da mu se zabrani igranje u NBA. Ni dok je godinama prozivao koliko limitiranog toliko beznačajnog Smu&scaron;a Parkera. Bez resantimana iako su njegovi Jezera&scaron;i uredno izbacivali, ponekad uz pomoć sudija, Divčev i Peđin Sakramento.

Čak ni onomad na opro&scaron;taju od aktivne karijere kad je &bdquo;mojim&ldquo; Džezerima utrpao 60...

Ipak, naklonjenost Brajantu nije zglajzala u sladunjavu idolatriju. Ne, to je narastajuće po&scaron;tovanje prema nekome ko je bio dokazani antikonformista, osobi koja se nikome nije dodvoravala, najmanje&nbsp;medijima (&quot;Na ESPN radi grupa idiota&quot;), sportisti koji je pomjerio granice mogućeg snagom volje, liku koji nas je naučio da je za rezultat potreban bol. Naročito onaj između prepona kada su u pitanju tuđa mi&scaron;ljenja.

Kobi Brajant, to je uvijek prvo lice jednine iako zvuči kao treće. Njegov&nbsp;stav&nbsp;je ono sa čim smo se poistovjećivali, &scaron;to je djelovalo kao opijum. Bio je veći od života na svakom koraku koji je načinio kao igrač.

Onih dana kada je gradu i svijetu obznanio da na kraju sezone 2015/16. odlazi u penziju zapisao sam narednih par redaka: &ldquo;Sa Kobijem nestaje zvijezda Sjevernjača, orijentir, Aleksandrijski svetionik svjetske ko&scaron;arke, neko sa kime se porede svi ostali, prema kome se ravnjate, koga želite i morate nadigrati da biste bili najbolji na planeti.&rdquo;

Izgubili smo čovjeka kojem ko&scaron;arka nije bila posao nego dijagnoza. Jer Kobi se mnogo ranije popeo na Olimp ko&scaron;arka&scaron;kih bogova. Zato ovo nije opro&scaron;taj, već jo&scaron; jedno njegovo&nbsp;Mamba out.

Napomena: Tekst je originalno objavljen na portalu FOS Media 27. januara 2020. godine.