2
min read
A- A+
Pročitano

Priznanje

16/04/2020 - 15:00
Autor:Fos Media
2286 pregleda

“I kafana ima svoju kulturu. Nije svako za nje.”

Milan Dugo Krivokapić

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Piše: Milivoje Krivokapić

Svjestan da ću ovim ugristi za srca bića kojima nedostajem i prema kojima osjećam isto u ovim okovanim danima, i uz izvinjenje romantičnim željama o svim neosvojenim sniježnim vrhovima, nepreplivanim rijekama, neposjećenim zemljama i planetama, neviđenim plavim kitovima i neprobanim haluciogenima peruanskih šamana, pod gnusnom prisilom kolotečine i ustravljen neizvjesnošću trenutka kada će se desiti povratak života na staro, primoran sam priznati sljedeće:

U ovim danima, više od svega mi nedostaje kafana.

Shodno posljedicama koje povlači jedno priznanje, bez odlaganja ću iznijeti svoju odbranu, koju ću početi sljedećom izjavom – nijesam alkoholičar. Saglasiću se, to je prva tvrdnja koju bi jedan alkoholičar iznio. Ipak, ja to nijesam. Ne posežem nužno za alkoholom kad život pritegne svoju stegu, ne treba mi da bih održavao dnevni balans, nijesam ga unosio količinski i kontinuirano toliko da bih kod sebe izazvao zavisnost. Povuče me nekad, živ sam čovjek i neznabožac, ali nikad me ne zarobi. Dakle, nijesam alkos. Imam i svjedoke. Pouzdane.

Nijesam ni boem niti pjesnik s manjkom Wille zum Leben-a koji stih svoj kiša u bezbrojnoj čaši, ne bježim od promašenog porodičnog života u tmušu birtija i ne tražim utjehu međ’ onima koji pićem nanose svoju nevolju na obale narednog dana. Ništa od toga.

Prosto, volim kafanu.

Moje kafanske potrebe su jednostavne – volim bez plana da odem do kafane, usidrim se za šank, sa nekoliko pića zalijem cvijet bolikura, taman onoliko da se raspupi, sretnem neke poznate ili nepoznate ljude ili ne, razmijenim s njima koju dobru riječ ili opet ne, nanižem tako nekoliko sati i odvučem se kući.

To me učini zadovoljnim.

Zanesem se s vakta na vakat, to stoji. Ovdje ću nastaviti sa svojom odbranom i reći da to činim kad me obiđe merak. Merak je dobri duh svake dobre kafane, koji naiđe baš onda kad treba i šankeru dobronamjerno gurne lakat pa ovaj slučajno naspe duplu. I ti, šta ćeš. Ne valja da se prosipa. Liše za dušu.

Uprošćeno – u kafanu ne idem sa željom da se desi išta što bi se moglo smatrati zanimljivim, a ako se ipak desi, neka ga. Time sam pazario još jednu uspomenu.

Prirodno bi bilo na ovom mjestu objasniti šta to čini jednu kafanu, tačnije, šta je to što smrtnika vuče njoj. Priznajem da nemam pojma šta to može biti, ali bih rekao da to nijesu klišei. Ne znače mi mnogo karirani stolnjaci, čokanji i monohromatika starih gradova po zidovima. To je nečasno zloupotrijebljena ikonografija od strane svih tih urbanih, retro i deminutiv kafana, koje su se kao guba raširile Balkanom u proteklih dekadu i po. Kafana je druga priča. Nju ne čine ni inventar ni vonj rizlinga, ni sifon ni Vinjak. Kafanu čine ljudi koji je posjećuju. Kakvi su joj ljudi, takva je i kafana.

Zaneseno se ipak upustih u objašnjenje šta to može biti kafana, pa ako sam mašio, neka mi ne bude zamjereno. Ljudi ne razmišljaju bistro kad im neko ili nešto nedostaje, a u meni tinja sigurnost da je dosad postalo vidljivo koliko mi fali kafana u ovim vražijim danima. Dotle, da sam se spreman usuditi dovesti u pitanje i vapaj besmrtnog Tome Zdravkovića za zatvaranjem svih kafana zarad umira njegove duše. Siguran sam da bi ga ta golema i pjesmom blagorodna duša sad zaboljela na prizor pustoši svih kafana odjednom.

Na koncu, svi u kafanu idemo nošeni svojim razlozima. Sve mimo toga, pa i ovo što se nanizalo u vidu ovog teksta je suvišna priča. Ne zamjerite mi opet. Za šankom sam manje dosadan.

Spašće i ova virusna kletva, kao što minu i sva druga zla. Ponovo će se otvoriti kafanska vrata, kao u pesmi narodnoj i raja će se vratiti svojim birtijaškim navikama. Neko će to proslaviti dobranim pijanstvom, neko će nastaviti tamo gdje je stao kao da se nije desilo ništa neobično, a neko će tek da se upusti u istraživanje tog najopipljivijeg dijela stvarnosti koji postoji.

U svakom slučaju, treba poštovati kulturu kafane. Ona ne trpi forsiranje. U protivnom, brutalno se osveti, na početku kroz bezazlene mamurluke, a kasnije… Znate već.

I Ne znam bre što se pravdam i branim ovoliko. Jedva čekam da odem u kafanu i to je to!

Aj, uzdravlje!

Napomena: Stavovi izraženi u ovoj kolumni ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala FOS Media.

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari