Kultura

Magazin

&bdquo;Smrt Murnaua&ldquo; &ndash; moderna priča sa progresivnom porukom

Pored mnogobrojnih aktivnosti kojima je okupiran u domenu stvarala&scaron;tva, posljednji veliki Murićev uspjeh odnosi se na roman &bdquo;Smrt Murnaua&ldquo;, koji je posvetio poznatom njemačkom režiseru iz nijeme ere filma. Roman je napisan na engleskom a uskoro možemo očekivati da bude preveden, te dostupan i na&scaron;oj publici. Kako su filmska teorija i istorija dio njegovog faxa bilo je, kaže, za očekivati da se u jednom trenutku &bdquo;susretne&ldquo; sa ovim stvaraocem te mu posveti redove knjige.

&bdquo;Uglavnom poznat kao režiser jednog od najranijih horor filmova, Nosferatu, on je ustvari svojim ekspresionističkim remekdjelima i kasnijim dramama ostavio jak uticaj na čitavu svjetsku kinematografiju. Sve to na stranu, ono &scaron;to sam saznao o njegovom životu, sva ta poetska simetrija njegove tragične sudbine, kao i činjenica da je stvarao tokom jednog od meni najinteresantnijih umjetničkih momenata, takozvane &lsquo;vajmarske renesanse&rsquo;, učinilo je da se bacim na istraživanje njegove biografije, prvo vi&scaron;e radi sopstvenog zadovoljstva, a potom kao osnovu za roman&rdquo;, počinje Murić priču za FOS poja&scaron;njavajući da se rad na knjizi de&scaron;avao u dvije etape. 

Nakon vi&scaron;egodi&scaron;njeg istraživanja sve se intenziviralo tokom 2015. godine, kada je napravio prvi siže romana na nekih sedamdeset strana koji je, kako navodi, vi&scaron;e naličio filmskom scenariju. 

&ldquo;Nakon toga sam pre&scaron;ao na neke druge projekte, a Murnau se vratio neke četiri godine kasnije. Pisanje romana započeo sam u decembru 2019., prilikom vi&scaron;enedjeljnog boravka na Kanarskim ostrvima. Ustvari, početak samog pisanja se desio slučajno. Odluku sam donio u avionu, prilikom nadlijetanja magičnih vulkanskih masiva, približavajući se Tenerifima. To me je podsjetilo na to da se najveći dio radnje romana de&scaron;ava u donekle sličnom krajoliku - na vulkanskim ostrvima u Francuskoj Polineziji, poput Tahitija i ostrva Bora Bora. Sva ta razmi&scaron;ljanja probudila su kreativni žar u meni. Tada se rodio i naratorski glas i ideja da roman bude pisan iz perspektive Murnauovog sluge, kao i mnogi drugi elementi. Tokom boravka napisao sam dobar dio prve verzije romana. Po povratku u Beč nastavio sam pisanje usred covid-19 zatvaranja i sve je bilo gotovo do kraja narednog ljeta&rdquo;, kaže na&scaron; sagovornik dodajući da se ovaj roman bavi neobičnim okolnostima pod kojim je Murnau poginuo, &scaron;to se desilo pred samu premijeru njegovog posljednjeg filma, ali i kompleksnom relacijom sa ljudima koji su ga okruživali i samom prirodom umjetnosti, te relacijom umjetnika prema sopstvenom stvarala&scaron;tvu i prema smrti.

&ldquo;On je u Francuskoj Polineziji proveo par posljednjih godina svog života, radeći na filmu &lsquo;Tabu&rsquo;, u kom lokalni Polinežani igraju glavne uloge, a koji govori o mladom paru koji poku&scaron;ava da se istrgne iz tradicionalnih okvira plemenske tradicije. Djevojka je progla&scaron;ena za tabu, i biva namijjenjena starom poglavici. Njihov uzaludni bijeg, pri čemu se moraju suočiti sa modernim svijetom van njihovog ostrva, pretvara se u jednu tragičnu spiralu. Sama činjenica da neko prekr&scaron;i tabu znači da je osuđen na smrt&rdquo;, kaže Murić poja&scaron;njavajući da je u pitanju jedna moderna priča sa progresivnom pa čak, moglo bi se kazati, evropskom porukom. Kao neko ko se u svojim radovima uglavnom dotiče pitanja identiteta, bilo na razini nacije, kolektiviteta, kulture ili ličnosti, ova tematika nije ni sada izostala.

&ldquo;Ona je smje&scaron;tena u okvire jedne drugačije kulture. I u samoj priči se javlja pitanje identiteta, jer se zapravo radi o sukobu između kulturne tradicije i individualizma, s tim &scaron;to ta individua, koja je u bijegu od tradicije, ne izlazi dobro na kraj ni sa samom moderno&scaron;ću, koja je puna izazova i opasnosti. No tu je i sama činjenica da se Murnau, kao Evropljanin, upu&scaron;ta u sve to. Jo&scaron; tada je nai&scaron;ao na kritiku zbog svog pristupa. Da li je na njemu bilo da zauzima ideolo&scaron;ki stav, ili da običajima Polinežana, koliko god oni nama izgledali nazadnim, priđe vi&scaron;e dokumentaristički i otvorenog duha? Njegov saradnik na scenariju i kamerman, Robert Flaherti, jedan od ranih etno-dokumentarista, je smatrao da Polinežani nemaju istu individualističku potrebu kao Evropljani, i da film zbog toga nije autentičan, te da je Murnau na lokalnu priču nakalemio svoj njemački identitet&rdquo;, cijeni sagovornik FOS-a.

Poja&scaron;njava da uz sve to dolazi i činjenica da je tokom snimanja Murnau i sam prekr&scaron;io jedan tabu, jer je snimao na zabranjenom mjestu, čime je navodno osuđen na smrt. 

&ldquo;Smrt mu se predviđala u vi&scaron;e situacija i nevolja koje su ga zadesile tokom snimanja, i naravno, ubrzo se i desila u zagonetnoj automobilskoj nesreći, odmah po povratku u Ameriku.&rdquo;

<div style="text-align:center">
<figure class="image" style="display:inline-block"><img alt="" height="3521" src="https://www.api.fosmedia.me/images/8e4d9aed3b7628101610d9f50de8172e45-rszd.jpg" width="2294" />
<figcaption>Foto: Privatna arhiva</figcaption>
</figure>
</div>

Roman predstavio svijetu, uskoro će i domovini

Iako stvaraoci uglavnom pi&scaron;u na maternjem, a potom djelo prevode na različite svjetske jezike, kod na&scaron;eg autora to nije bila situacija. Naime, roman je prvo napisan na engleskom, a tek sada radi na njegovom prevodu.

&ldquo;Tu je bilo vi&scaron;e faktora. U vidu sam imao međunarodnu čitalačku publiku, &scaron;to se pokazalo ispravnim, jer moji čitaoci dolaze iz čitavog svijeta. I praktično i kao poduhvat, prevođenje sa engleskog na maternji jezik je jednostavnije, nego da se to radi obrnuto. Tako da sam se odlučio da originalnu verziju napi&scaron;em na engleskom, sa namjerom da ga kasnije prevedem. Već u vidu imam neke potencijalne izdavače iz regiona, tako da očekujem dosta brzo da se pojavi i kod nas. Možda već naredne godine&rdquo;, iskren je Murić.

Iako roman jo&scaron; nije stigao na na&scaron;e trži&scaron;te, publika je imala priliku da odlomak pročita na &ldquo;Vavilonskoj biblioteci&rdquo;, književnice Katarine Sarić koja je dala i književni prikaz Murićevog romana. Iako je davno oti&scaron;ao iz Crne Gore ne krije da redovno prati domaće izdava&scaron;tvo, te da podr&scaron;ka kolega i te kako znači.

&ldquo;Pratim dosta događanja i izdava&scaron;tvo u Crnoj Gori. Nikada i nisam izgubio vezu sa tim svijetom, jer sam i povremeno tokom godina učestovao u manjim projektima, sarađivao na člancima, kao recenzent, lektor, i tako dalje. Upoznat sam sa stanjem koje tamo vlada i činjenicom da je sve dosta vezano za političko djelovanje, &scaron;to stvaraocu kojem je stalo samo do stvaranja, ne može da daje dobar ambijent. Možda ba&scaron; i zbog toga ostajem mnogo vezan za sve stvaraoce u Crnoj Gori, mnoge od kojih dobro poznajem, i ne samo iz svijeta literature, već i slikarstva. Podržavam ih, i kada sam mogao u pro&scaron;losti podržavao sam ih kroz doprinos ostvarenjima nekih od njihovih umjetničkih projekata. Samim tim veoma mi je bitna i njihova podr&scaron;ka i saradnja.&rdquo;

Od divljenja Viskontiju i Kasavetesu do usavr&scaron;avanja na Univerzitetu u Beču

Pored književnosti, dosta je umjetničkih oblasti koje fasciniraju Murića. No, po svemu sudeći, reklo bi se da su mu film i teatar prve ljubavi.

&ldquo;Želja da se bavim umjetno&scaron;ću rodila se u meni veoma rano. Crtao sam od svoje treće godine, a ozbiljnije interesovanje je počelo kada sam imao pet godina, i kada sam upoznao prvog pravog umjetnika u mom životu. To je bila jedna žena, daljna rođaka, imenjakinja moje sestre, po imenu Dina Murić, koja je bila slikar i bavila se apstraktnom grafikom. Ona je početkom devedesetih oti&scaron;la u Sjedinjene Države, i ne znam &scaron;ta je s njom bilo, ali ja sam kao dječak godinama poku&scaron;avao da imitiram njene slike, kojih se veoma dobro sjećam, iako se vi&scaron;e ne sjećam njenog lika&rdquo;, navodi Murić dodajući:

&ldquo;Interesovanje za film je do&scaron;lo ubrzo nakon toga. Možda je za to zaslužna i Televizija Crne Gore, koja je često vikendom preko dana prikazivala neke od najvećih filmskih ostvarenja. Vjerovali ili ne, na TVCG sam prvi put sa jedanaest godina gledao Viskontija i Kasavetesa. Moja interesovanje za film je i&scaron;lo u tom pravcu. &Scaron;kolovanje u Beču je potom dodatno pospje&scaron;ilo ta moja interesovanja.&rdquo;

Boka Kotorska &ndash; pozornica za Murićeva filmska ostvarenja

Pored &bdquo;Svitanja&rdquo; a potom i &bdquo;Sibirskog sna&ldquo;, Murićevih filmova koji su bili prikazivani i na pojedinim crnogorskim televizijama, trenutno radi na jo&scaron; nekoliko projekata. U fazi realizacije su i &ldquo;Philosophus Autodidactus&rdquo; ali i jedan austrijski film koji bi dijelom mogao biti sniman u Crnoj Gori.

&ldquo;Philosophus Autodidactus je kratki animirani film na kom radim već duže vremena. On je labavo baziran na filozofskom romanu iz dvanaestog vijeka, koji je napisao arapski teolog i filozof Ibn Tufail. To je jedno prilično moderno djelo, koje zagovara racionalnost i logiku. Postavlja tezu da je ljudski um samodovoljan, i da se razmi&scaron;ljanjem i logikom, a ne dogmom, dolazi do prosvjetljenja. Sama radnja je ustvari priča o čovjeku na pustom ostvu, koji postaje, kako sam naslov kaže, samouki filozof. U ranoj fazi razvoja je i igrani film, jedna emotivna drama o majci i kćerki, o oslobađanju od lanaca koje ljudi stavljaju sami sebi, pod uticajem traume i konflikta sa svojim najbližim osobama. Po&scaron;to volim da radim po svojim pravilima, odlučio sam da sam preuzmem produkciju, s namjerom da dobar dio filma snimam na crnogorskom primorju. Međutim, do tada može puno toga da se promijeni&rdquo;, navodi sagovornik FOS-a koji pored svih navedenih projekata radi i na jo&scaron; jednom romanu koji bi 2022. trebalo da bude objavljen i čija se radnja iz miljea katoličkog sve&scaron;tenstva de&scaron;ava u Boki Kotorskoj. 

&ldquo;Taj roman je u stilu magičnog realizma. Neću otkriti previ&scaron;e &scaron;to se tiče radnje. U centru priče je mlada žena koja kroz neka kompleksna događanja u njenom životu radikalno mijenja životnu paradigmu, posebno kada se radi o poimanju ljubavi, ali i umjetnosti. Okruženje u kom živi, porodica i prijateljstva su vezana za taj katolički istorijat Boke, koji ste pomenuli. Moje interesovanje za taj milje dolazi jo&scaron; iz vremena kada sam kao tinejžer redovno čitao kolumne koje je za Monitor pisao pokojni Don Branko Sbutega. Kroz njegovo kuratorstvo bogate kulturne zaostav&scaron;tine Boke, počeo sam da se interesujem za njenu istoriju, umjetnost i kulturu&rdquo;, kaže Murić.

Uporedo radi i na dramskom tekstu &ldquo;Hitlerovo djetinjstvo&rdquo; ali i stručnoj knjizi o japanskom alternativnom teatru.

&ldquo;Hitlerovo djetinjstvo&rdquo; je scenario koji sam napisao prije nekoliko godina, a koji je trebalo da bude produciran od Vajta Hajdu&scaron;ke, poznatog po saradnji sa austrijskim oskarovcem, Mihaelom Hanekeom. To je trebalo da bude trosatni istorijski film, međutim zbog političke kontroverze same teme producent se povukao. Biće objavljen kao dramski tekst, i nalazi se u posljednjoj fazi obrade. Knjigu o Shudžiju Terajami i avangardnom japanskom teatru sam napisao jo&scaron; 2014. Već duže čeka svoj red da bude objavljena, &scaron;to će se uskoro i dogoditi. Iz &nbsp;svega toga se da zaključiti da većinu stvari koje radim, ne radim istovremeno, i sve se to de&scaron;ava u nekim fazama i ciklusima, koji odgovaraju interesovanjima koja me zaokupe u nekom trenutku&rdquo;, iskren je na&scaron; sagovornik.

Austrija - dobar podijum za dosezanje umjetničkih ambicija

Kada je u pitanju konkretno položaj umjetnika, Murić smatra da se kultura i stvarala&scaron;tvo često guraju u &scaron;ine, te da postoji raslojavanje stvarala&scaron;tva po nacionalnosti, etničkoj i jezičkoj pripadnosti, čak i polu.

&ldquo;U tom smislu svuda je pomalo slično, i uvijek je tu borba da se pronađe svoje mjesto. Ali umjesto da se poku&scaron;avam uklopiti u neku od tih &scaron;ina, mene je vi&scaron;e interesovalo da ih transcendentiram. To je ujedno i tema gotovo svega čime se bavim. Ali naravno, kao jedno uređeno dru&scaron;tvo, koje povezano&scaron;ću sa svim državama svijeta, infrastrukturom, logistikom distribucije, velikim konzumom umjetnosti, a da ne pominjem samim osjećajem slobode koju nudi, Austrija je zasigurno jedan dobar podijum s kog se mogu doseći sve te umjetničke ambicije. Sve zavisi koliko je neko spreman da da od sebe&rdquo;, iskren je sagovornik FOS-a.

Iako pune dvije decenije živi van na&scaron;ih granica, kaže da makar jednom godi&scaron;nje posjeti rodnu zemlju za koju ga vežu samo lijepi trenuci.

&ldquo;Najljep&scaron;e uspomene su uvijek one iz djetinjstva. Momenti otkrivanja svijeta ma&scaron;te, literature, druženja i prvih simpatija. Naravno, ovo sve je idealizacija. Lijepi momenti su svi oni koje ne poku&scaron;avamo da zaboravimo&rdquo;, navodi Murić.

&Scaron;to se tiče razmi&scaron;ljanja o potencijalnom povratku i nastavku života u Crnoj Gori moramo, kaže, biti svjesni da se nikada ne zna &scaron;ta život donosi. 

&ldquo;Ja lično svakih nekoliko godina postavljam sebi to teoretsko pitanje. Pitam se da li je ambijent u Crnoj Gori postao dovoljno zreo, posebno poslije sticanja nezavisnosti. Čak i u osnovnom smislu, da li je ta zemlja sazrela u državu sa jakim institucijama i dozom ozbiljnosti i odgovornosti? A potom dolazi pitanje progresivnosti dru&scaron;tva, koje je mjerilo mnogih stvari. Puno je na tom planu nestabilnosti i dvosmislenih poruka, uz jedan veliki nedostatak liderstva. Sekularnost dru&scaron;tva, prava žena, LGBT osoba i drugih manjina, pa čak i briga za zdravlje građana su jo&scaron; uvijek na nezavidnom nivou, i uvijek se pravi jedan korak naprijed, a dva unazad. Lično gledano, ovo su vi&scaron;e apstraktna razmi&scaron;ljanja, jer je u međuvremenu Beč postao moj dom, za koji me vezuju uspomene i gdje se već desio moj život&rdquo;, iskren je sagovornik FOS-a.

Kada je u pitanju prezentacija umjetnosti u Crnoj Gori, definitivno bi kaže, kada uslovi to dozvole, organizovao neki događaj. Pred nama je uostalom vrijeme i dosta lijepih mogućnosti da se to postigne a na&scaron; sagovornik voli da, kako kaže, ponekad svjesno i sam sebe iznenadi kako po pitanju stvarala&scaron;tva tako i želja.