4
min read
A- A+
Pročitano

Goran Simić, glava rukometne porodice i nesuđeni košarkaš: Kad Nebojša brani, u našoj kući je kao na tribinama!

13/01/2020 - 11:40
Autor:Fos Media
3474 pregleda

Golman Nebojša Simić je jedan od najzaslužnijih za prvu pobjedu Crne Gore na Evropskim prvenstvima u rukometu. Skidala je crnogorska ''hobotnica'' zicere, branila neodbranjivo, podizala samopouzdanje saigračima, bacala u trans navijače ''lavova'' i zasluženo osvojila MVP priznanje u istorijskom trijumfu protiv Srbije (22:21).

Nebojsa i Goran Simic, foto: Licna arhiva

Nebojsa i Goran Simic, foto: Licna arhiva

Naš junak dolazi iz izrazito sportske barske familije. Zato smo, sa željom da što bolje upoznamo njegove korijene, pokucali na vrata Simića i razgovarali sa glavom porodice, tata Goranom, takođe bivšim rukometnim golmanom, čijim je stopama i pod čijim je nadzorom Nebojša krenuo ka uspjesima.

Vjerovatno se pitate: ''Zašto je ova vijest u rubrici KOŠARKA?''

Odgovor će vam dati Goran lično:

''Košarka je bila jedan od najpopularnijih sportova u Baru. Već od osnovne škole počeo sam se baviti njome. Rado se sjećam tih dana, posebno dva momenta koja moram naglasiti. Prvi je pionirsko prvenstvo Crne Gore, kada sam čuvao jednog od najboljih mladih košarkaša eks Jugoslavije, Luku Pavićevica, i to veoma uspješno! Dobili smo Budućnost u finalu i, gle čuda, ta se utakmica poništila i morali smo igrati novu. Naravno, dobili smo i tu ponovljenu utakmicu i otišli na savezno takmičenje u Splitu. Drugi momenat koji izdvajam je upravo iskustvo iz Hrvatske - tamo se nadmetao krem tadašnje košarke iz mlađih dana: Dino Rađa, Sale Đorđević, Pecarski... To je nešto što se pamti cio život...''

Iz svojih košarkaških dana izdvojio nam je jednu zanimljivu anegdotu:

''U Splitu smo se borili sa Jugoplastikom, ali uzaludno i ja se u jednom trenutku okrećem prema treneru Predragu Miloviću i kažem: ''Peđa, da igramo presing da ih zbunimo?''.  To je bio period kada ni u ludilu trenera nisi smio zvati imenom. Zato je odgovor koji sam dobio glasio ovako: ''Ajde malo na kraj klupe i vidi kako to da izvedemo.'' Naravno, nisam više ulazio u igru. I dan danas, kada se sretnem sa Peđom, evociramo uspomene i sjetimo se tog detalja'', sa smješkom na licu se prisjeća naš sagovornik.

Iako je, garantuje nam trener Milović, Goran bio talentovan košarkaš, ipak mu je bio suđen drugi sport.

''Košarku sam napustio zbog prevelike ''gužve''.  Poklopilo se i da je rukometna reprezentacija osvojila zlato u Švajcarskoj, a ja sam ujedno branio u rukometnoj školskoj sekciji. Te 1984. godine osnovan je klub rukometa u Baru i ja sam prešao u taj sport'', objašnjava nam Simić senior.

f

Goranova karijera bila je veoma duga, ali ne i uspješna koliko je mogla biti, zato što su mu prioriteti bili jasni: prvo porodica, onda sve ostalo!

''Punih 26 godina sam proveo među stativama i većinu tog vremena sam proveo u Mornaru iz Bara. Pored toga branio sam za Metalurg iz Skoplja, Lovćen sa Cetinja, Partizan Beograd i Rudar iz Pljevalja. Mogao sam imati i još klubova iz inostranstva, ali nisam želio da idem daleko od kuće zbog porodice, jer mi je ona uvijek bila na prvom mjestu. Relativno sam se mlad oženio i dobio sina Nebojšu, pa sam van Bara išao isključivo iz finansijskih razloga. Normalno, gdje god sam bio davao sam sve od sebe i svuda sam se osjećao kao kod kuće, a u tome su mi pomogli ljudi u svim gradovima u kojima sam igrao. Zato sam im zahvalan od srca na svim tim lijepim trenucima u Skoplju, Beogradu, Cetinju, Pljevljima. Normalno da je iza toga ostao ogroman broj prijatelja, što me čini veoma ponosnim.''

Uslijedila je trenerska karijera, koja još uvijek traje.

''Trenersku karijeru započeo sam odmah po završetku aktivnog bavljenja sportom i to u mlađim selekcijama Crne Gore. Mozda najviše iz razloga da bih propratio mog sina Nebojšu. Bio sam na svjetskom i evropskom prvenstvu sa reprezentacijom Crne Gore, ali kruna mog trenerskog rada je skopski Vardar, gdje sam kao trener golmana proveo četiri godine i osvojio 4 kupa Makedonije, 3 prvenstva Makedonije, 2 prvenstva SEHA Gasprom lige i kao kruna svega toga, titulu prvaka Evrope, što je san svakog rukometnog radnika. Sada sam trener volonter u RK Mornar 7 i radim sa ženskom ekipom.''

Božidar Simić, foto: Lična arhiva

Božidar Simić, foto: Lična arhiva

Međutim, kao što smo u uvodu naglasili, nisu samo Nebojša i Goran sportisti među Simićima.

''Rukometom se uspješno bavila i moja supruga Tatjana, koja je igrala na poziciji desnog beka i koja je bila prvi strijelac crnogorske lige. To je preporučilo čelnicima Budučnosti i Nikola Petrović je htio da je dovede u Podgoricu. Međutim, ona se odlučila za studije u Skoplju na Fakultetu za bezbijednost, gdje je bila primljena. Bavila se još malo rukometom u jednom skopskom klubu, ali je zbog prevelikih obaveza na fakultetu, nažalost, ubrzo prestala. Nikola joj često kaže: ''Ne mogu vjerovati da nisi došla u Budućnost, bila si sjajna igračica!''. I moj srednji sin Božidar sa uspjehom igra rukomet. Počeo je u Baru, nastavio u omladinskoj ekipi Vardara, a potom otišao u makedonski Radoviš, gdje je proveo 4 godine. Prošao je i sve mlađe reprezentativne selekcije Crne Gore, a prošlog januara je bio čak i na širem spisku seniorske. Jedino najmlađi Dušan ne želi da se bavi sportom, ali ga zato na svu sreću interesuje knjiga, što nas posebno raduje.Osim Dušana, jedino se još snaha Aleksandra u kući Simića nije bavila rukometom.''

Nismo mogli, a da Gorana ne pitamo: ''Kakav je osjećaj gledati svoje dijete kako na najvećoj sceni kroji istoriju?''

''Osjećaj je nevjerovatan, a to mogu da osjete samo oni koji su u takvoj ulozi. Strijepite 60 minuta na svakoj utakmici. Doživljavate to lično, kao da ste vi u meču, a onda, kad se desi dobar momenat vašeg djeteta, najponosniji ste na svijetu. Obuzme vas neko stanje u kojem vas je baš briga za sve ostalo što se desava oko vas. A, kada se sve to završi pozitivno, poslije dva minuta se osječate kao ispražnjen mjehur. Ništa ne osjećate, kao da ste na sedmom nebu. Nije to lako preživljavati, ali šta da radimo, odabrali smo mi taj sport, a ne on nas. Kada Nebojša brani u našoj kući je kao na tribinama. Veselimo se, psujemo, smijemo, plačemo, ali to je sve normalno. Cijelo naše naselje zna kada Nešo brani. Još kada igra za reprezentaciju... Tada smo posebno emotivni!''

f

Večeras će ponovo komšiluk čuti emotivne krike, sočne psovke, aplauze i, nadamo se, suze radosnice iz kuće Simića, jer crnogorska reprezentacija u 18:15 igra protiv Bjelorusije odlučujući meč za prolaz u drugu fazu.

''Bjelorusija je veoma ozbiljna ekipa. Utakmica Bjelorusije sa Hrvatskom ne smije da nas zavara, jer mislim da su oni igrali samo reda radi. Sigurno da se mogu dobiti, a po meni ključan će biti naš napad, koji bi morao da izgleda kao u prvo poluvrijeme protiv Hrvatske. Ako tako budemo igrali oba poluvremena, siguran sam u naš prolaz dalje. Ovo je ekipa kojoj treba kontinuitet još najmanje 4 godine velikih takmičenja, da bi onda mogli da očekujemo i konkretne rezultate od njih. Ova država nema previše igrača, ali treba da se ponosi ovima koje ima. Zamislite još da su tu svi povrijeđeni i Vuko Borozan... Dobro bi se svi zamislili pred okršaje sa Crnom Gorom'', poentira tata našeg ministra odbrane.

piše: Miloš Stijepović

Pročitajte još:

 

Tagovi

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari