3
min read
A- A+
Pročitano

DNK za najveće bitke

01/01/2019 - 14:25
Autor:Fos Media
302 pregleda

Fudbaler u crvenom dresu sprinta po lijevom krilu, prvi kontakt sa loptom nije najbolji, ali stiže da uputi centaršut prema saigraču u kaznenom prostoru.

Foto

Foto: FSCG

Piše: Vlado Perović

Lopta pogađa rivala u ruku u neprirodnom položaju, sudijapokazuje na bijelu tačku. Fudbaler sa kapitenskom trakom na lijevom bicepsu prelazi sa jedne na drugu stranu terena, uzima loptu u šake, strpljivo je postavlja na kreč. Nekoliko puta duboko uzima vazduh, umiruje puls, ruke su na kukovima, vjeruje u sebe, vjeruje u ljude ispred sebe. Već pedeset puta je tu zbog njih, svjestan koliko je voljen i poštovan. Koliko je dobio i zaslužio aplauza, koliko mu se puta skandiralo ime i prezime, koliko je donio sreće i zadovoljstva u domove onih koji ga vole kao člana familije.

Foto

Iako vlažnih obraza, iako kaplje sa obrva, razmišlja se samo o jednom. Loptu treba udariti dovoljno jako i precizno da bi se našla u mreži. Kažu da su penali lutrija, da treba sreće, jedan koji šutira, jedan koji brani, sve se stopi u jedan udarac, jednu intervenciju. Izvesti penal može svako, ali su uvijek pravi ili bolji oni koji imaju hrabrost, smjelost, oni koji vjeruju u sebe, zreliji, prije svega koncentrisaniji. Kada ga je selektor pitao, da li hoće da preuzme odgovornost, odgovorio je kratko, potvrdno. Nije čovjek od velikih riječi, djela su bitnija. Par sekundi kasnije, lopta je tamo gdje joj je najljepše, u mreži. Fudbaler sa kapitenskom trakom obrgrljen je od saigrača, koji mu prenose sve pozitivne emocije poslate od navijača sa tribina. Lijeva ruka drži dres, spuštena glava, poljubac u grb, visoko podignuta desna ruka pozdravlja sjevernu tribinu.

Nekih sat vremena kasnije, sa istog mjesta, na kojem je proslavljao pogodak, krenuo je do četvrtog sudije, visoko podignuta elektronska tabla sa njegovim brojem, potvrdila je njegov izlazak sa terena. Uz bolni izraz na licu, okrenuo se lagano, prema svima koji su mu aplaudirali, prema svima koji su ustali sa stolica za njega, prema svima koji su shvatili da je još jednom dao ono najbolje od sebe, sve, za njih.

Uobičajeno je da fudbalski milioneri propuštaju ili napuštaju utakmice ako osjete bilo kakvu nelagodu, ako ih bilo koje vlakno u tijelu zateže, ako nijesu najbolje spavali, ali on nije od te vrste. Iako je trebao da se presvuče na poluvremenu, javi klupskom doktoru da ima problem, zbog povrede koja će ga odvojiti sa terena u sledećih mjesec dana, ostao je na njemu, dok nije postao svjestan da pobjeda neće izmaći. Svi smo znali da je tako, zato je aplauz bio duži, jači, zahvalniji. U fudbalu je sve moguće, osim da oni zaslužni ne dobiju aplauz. Nebitno je koliko poznajete materiju, osjećaj koji vas gura da ustanete sa stolice i udarate dlanom o dlanom je sličan onom instinktu koji nas tjera da preživimo, volimo, trajemo.

Foto

U danima i noćima prije više od stotinu godina, grupa ljudi je potpuno svjesno išla u smrt, protiv jačeg i nadmoćnijeg, jurišala na opremljenije i veće, žrtvujući svoje, da bi spasila druge živote. U tim danima i noćima početkom januara, branila su se vrata. Nije lako porediti rat i sport, topove, mitraljeze, smrt, sa nadmetanjem, nadigravanjem, sa slavljenjem života. Ali, sve ono što se dešavalo 6. i 7. januara 1916. kao da je upisano u DNK dječaka rođenog 8. januara 1991. Borba za opšte dobro, skromnost, samosvjesnost, smjelost, hrabrost, prepoznavanje pravog momenta, smirenost i požrtvovanost. Taj sklop nije baš karakterističan za ljude sa ovih prostora, zato je i poštovaniji, lakše se prepoznaje, više se uvažava.

Ako današnjem crnogorskom fudbaleru ponudite put od Brskova i Borče do Partizana, ne vjerujem da će neko prihvatiti bez preduslova poput, koliko para, ima li premija, dobijam li stan, hranu i auto. Vjerovatno će se prvo zapitati zašto baš tuda, zašto baš tamo, zbog čega ovo ili ono, uz konačan negativan odgovor sa nekoliko nesuvislih rečenica da čekaju nešto preko. Ne i za Stefana Savića, Mojkovčanina sa privremenim prebivalištima u Beogradu, Mančesteru, Firenci, Madridu. Sa CV-em vrijednim liste najboljih defanzivaca svijeta, sa tijelom pogodnim za bilo koji epski filmski spektakl u kojem fali gladijatora. Sa osmjehom punim nade, saznanjem da i poslije teških momenata uvijek dolazi nagrada za one koji najviše rade i koji žele više od drugih.

Foto

Nije slučajno što je dečko iz Mojkovca asistirao Andriji Delibašiću za najvažniji gol u istoriji crnogorskog fudbala, nije čudno da je glavom sa gol linije ukinuo Ronaldovu proslavu već viđenog supergola, što ga je Partizan uzeo iz Borče poslije 24 utakmice, što ga je kupio Siti poslije 28 mečeva u crno bijelom dresu, što je odigrao više od 100 utakmica u Firenci, preko 70 u Atletiku iz Madrida, što je osvajao titule i sa BSK-om u drugoj ligi, sa Partizanom i titulu i kup, sa Sitijem Premijer ligu, sa Atletikom Ligu Evrope i Super kup Evrope, igrao finale Lige Šampiona.

Ništa u životu Stefana Savića nije slučajno, a najmanje slučajno je poštovanje koje dobija od svojih rivala, od saigrača, trenera, medija, klinaca koji širom svijeta prate fudbal i sanjaju da se jednom nađu na sličnom mjestu ili mjestima, da se bore i nose sa najvećim majstorima ove igre. Stefan Savić je jedan od rijetkih koji su u svakom trenutku spremni da rade, usavršavaju, postaju uspješniji sa svakim novim danom, izvlače pouke iz grešaka, naoružani strpljenjem analiziraju svaki potez. Kad ste čvrst kao stijena, težak za pomjeriti, spremni da ponudite ruku rivalu koji se odbio od vas, kada ste tu da ''nervirate'' Barselonu i Real, postavite se ispred Bajerna i Čelsija, sparingujete Džeku, Agueru, Kosti, Grizmanu, pripremljeni da iz svake bitke dobijate rat za boljeg sebe, potpuno je jasno da najbolje tek dolazi.

Ljubaznošću sajta www.niksickopivo.com

 

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari