5
min read
A- A+
Pročitano

Ko spava, nije budan!

11/06/2019 - 10:59
Autor:Fos Media
2696 pregleda

Skolnost ka ponavljanju grešaka zove se... isto se završava sa ost. I nikako da se opametimo, iako nam životna kilometar sajla pokazuje drugačije.

Foto

Foto: FSCG

Piše: Vlado Perović

Nemam problem sa vjerovanjem, neka vjeruje ko god bilo čemu, evo ja prvi vjerujem u ljude jer se nadam da postoje i oni koji vjeruju meni, ali ako se bavite poslom, koji utiče značajno na stanje uma nacije, onda morate da izvlačite pouke, napredujete, ne prihvatate površno za konačan odgovor, morate da zagrebete duboko i daleko, da bi spriječili, a ne liječili.

Nije lako napraviti gradaciju svih naših propusta, ne zato što ih je mnogo, a mnogo ih je, nego je problematičan intenzitet sa kojim shvatamo i prihvatamo stvari koje nam se dešavaju. Te nijanse između kontrasta poput melanholije i euforije ne postoje, sve je ili dža ili bu. Valjda je to tako kad se voli, nema ručne, izlazi se iz krivina pod punim gasom, ne razmišlja se unaprijed, nema šaha, taktiziranja, od statističkih podataka priznaju se samo nokauti.

Tako sam i ja odlazak Ljubiše Tumbakovića sa selektorskog mjesta zbog nekoliko opštih, prije svega političkih, mjesta, shvatio jako lično.

Foto
Foto: FSCG

Pokvarili su mi dan, on, Stojković, Ivanić, jer tog petka sam bio neubičajeno srećan, osjetio sam da mi neko vjeruje i da nekome da vjerujem. Nije to često u životu, da shvatite da mimo svih uzroka, imate pravo na zajedničke posljedice. Nije lako biti tim, nije lako biti dvoje, niti je lako drugo i prvo lice jednine pretvoriti u prvo lice množine.

Zamislite kako je onda kada imate makar 30 lica jednine koje morate pretvoriti u cjelinu koja će da funkcioniše skladno i namjenski, zdravo i razumno, gdje svako svoj ego mora da istrese na sredini svlačionice prije nego se konglomerat različitih ideja i zamisli pretoči u zajednički cilj. Taj proces zna da bude bolan, od nevažnih pravite lidere, od bitnih, samo šrafove, neko završi na tribinama, neko na klupi, ali se broji samo ono što ostane i opstane na terenu.

Foto
Foto: FSCG

Mi smo tom Ljubiši vjerovali, možda sa rezervom i sa nogom na kočnici, ali jesmo, a nerijetko je pričao stvari u koje nijesmo vjerovali ranije. Na svaku priču o procesu, o povredama, o manjku sreće na i pored terena, kvalitetnijim rivalima, raznim stilovima igre, pa čak i nakon uobičajenih tirada kada se izgovori mnogo riječi, a ne dobiješ ni korektan naslov kao uvod za utakmicu. Vjerovali smo da je Tumba gospoče koje bira riječi, da je nafilovan godinama borbe za svoje ja u velikoj bari sa mnogo krokodila, da zna zašto vuče neke poteze i zbog čega ga i pirane poštuju.

I za razliku od ranijih reditelja našeg reprezentativnog blokbastera, dali smo mu vrijeme. Nijesmo dizali dva prsta, visoko, špijali kod učiteljice, niti smo previše sumnjali u njegove izbore. Nije nam ni dao previše šansi, kad izađe onaj spisak od 28 fudbalera na njemu, štampani mediji imaju riješeno pola strane, televizije priču od makar dva minuta, a svi su nam akteri poznati i nema ljutiš, na tom spisku fale samo zaovičić od brata od ujaka i dva momka sa jetrvine strane, ujčevinu da ne pominjem. I to, ne smijem reći da je bila ljubav, ali uvažavanje, to jeste, to je trajalo, predstavljalo jasnu vrijednost. A kad nešto traje, vrijedi.

I onda, iz idile tog petka, dobijamo sekvencu vrijednu, dogodilo se na današnji dan. Tumba je abdicirao, sa njim odveo premijera, dva ministra, a razlozi, neka ih tumači kako god ko hoće. Je li im neko prijetio ili su se našli u čudu zbog poziva sa vrha, da li su shvatali ili nijesu šta čine, da li su poželjeli plašt junaka na dan, meni je potpuno svejedno. Otišao je, neće se vratiti. Mene interesuje zašto je to uradio tri sata pred početak utakmice koju nije dobro pripremio.

Foto
Foto: FSCG

Zašto se pojavio dan ranije na pres konferenciji, zašto je do poslednjeg momenta učestvovao u predstavi koja je postavljena pola godine ranije, zašto je nevoljno, uz riječ ili dvije odgovarao na pitanja gostujućih novinara?

Zašto smo mu dopustili da nam sve ovo uradi, zašto smo došli u situaciju da nam se desi još jedan promašeni ciklus kvalifikacija, zašto ne ličimo na fudbalski tim, iako se vrlo rado guramo pogrešnim epitetima za rivale? Zašto se zalijećemo u nekošeno, kad ni ovo pokošeno nijesmo pokupili i složili kako treba, zašto smo arogantni i sirovi, pa su svi za nas samo kolateralna šteta i jadovi? Zašto nijesmo ni uzeli u obzir da bi nam selektor mogao okrenuti leđa iz x na n razloga, zašto nijesmo pričali o tome, napravili pakt, zašto uostalom, niko nije izašao pred narod i rekao, jesmo, zeznuli smo, nijesmo, on je...

Da ponovim, ne interesuju me razlozi, interesuje me kakav je osjećaj kad prevariš one koje si godinama bildao da su pravi i jedini vrijedni da se nađu sa tobom na istom putu sa samo jednim, a vrijednim zajedničkim ciljem. Kakav je osjećaj, kod momaka, kad te napusti onaj koji te vodio u rat sa prisutnim i zamišljenim neprijateljem, koji je od tebe tražio i ono što ne možeš i ne znaš, koji te nagovarao da jesi i ono što nijesi, zarad viših ciljeva i interesa. Na kraju, od interesa je ostao samo svoj, jer svakome je njegova muka najveća.

Niko nije imun kad mu se pomene familija, uz prijetnje u istoj rečenici, svaka odluka u tim okolnostima je slaba, bez obzira koliko bila laka, teška za donijeti. Tumbakovićeva odluka je bila kakva je bila, ali ona nije smjela niti mogla da nas vrati u doba kada je Cico postao nevjerujući. I kod gospodina Kranjčara smo vjerovali ljudima, tamo nekim, da je Cico skroz ok i da od alkohola koristi samo rum kasato. Pa nas je matirao.

Foto

Sada smo matirani iz potpuno drugih razloga, ali konačan ishod je isti, izgubili smo skoro sve što smo imali, a najviše smo izgubili vremena. Pogotovo kada smo se osvrtali za rezultatima drugih.

Dođe tako neko doba, kroz život i emocije da vam treba tog vremena, da se naviknete na nekoga, da vam taj neko posveti pažnju i ustupi prostor, da vas garažira i ostavi ženi pomorca na čuvanje. Da se ušuškate i uđete u posebno stanje uma koje vam dozvoljava da razmišljate samo o boljem sjutra. A onda se probudite, u znoju, nesvjesni i koliko je sati i kakav je protok vremena, koliko kasnite za spoljnim svijetom. Tako, u sopstvenom znoju, godinama, gubimo generacije koje će ostati upamćene kao kolateralna šteta procesa gluposti, nepripremljenosti, nesavjesnosti, neposvećenosti.

Svi oni ljudi na terenu i oni na tribinama, zaslužili su bolje. I više dobre volje i prave lidere i bolji krizni menadžment. I tri konačno iskrene rečenice, pa makar, počele sa jbg, napravili smo ost. Opet. Praštajte. Dok neko ne digne dva prsta i kaže, izvinite, ja sam, tapkaćemo u mjestu i kleti junski termin gdje su naši umorni, a ovi njihovi nijesu. Gdje su se naši naigrali tokom sezone, ovi njihovi nijesu. Ovi naši razmišljaju o odmorima, ovi njihovi ne razmišljaju, ovi naši ne mogu, oni njihovi mogu. Naši su uvijek povrijeđeni, ovi njihovi nijesu. Mogli smo, imali smo ih, ali nijesmo.

Foto
Foto: FSCG

Dok ne batalimo da gledamo u tuđe dvorište, ne očistimo svoje i pripremimo ga za sljedeći nivo, bićemo tu gdje i jesmo, svuda i uvijek, u sportu, ekonomiji, društvu. Zaboravite alibije, sve je do nas, obrni, okreni, ni Cico ni Tumba ni sjutra Vaha, nijesu, niti će biti, koliko smo mi bitni. Oni će nas samo nagraditi ili kazniti za sve ono što radimo i prije i poslije. Od nas sve kreće i sa nama se sve završava. Umjesto da budemo uzrok, pristali smo da budemo nuspojava. A to je ono sitnim slovima, što niko nikad ne čita. Dok ne zasvrbi.

Pročitajte još:

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari