4
min read
A- A+
Pročitano

Često se prilagođavamo i podređujemo sreću drugima

06/07/2019 - 10:48
Autor:Fos Media
1200 pregleda

Poznajemo se više od decenije, ne iz LGBTIQ zajednice već iz priče koja nas je spojila zbog naših obrazovanja. Njen život znala sam iz čaršijske priče koju je izgleda svako imao pravo da priča i još dodaje detalje po svom nahođenju. Nisam se usuđivala da je pitam šta je istina jer to nije moje pravo. Nisam imala prava da zalazim u njenu privatnost. Jednom prilikom mi je sama ispričala...

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Usudila sam se da je nakon toliko godina pitam da li bi svoju priču podijelila sa drugima. Vjerujem da njenu priču svakodnevno proživljavaju mnoge žene koje i dalje trpe i žive u strahu. ONA je izabrala da živi svoj život i zbog toga smatram da treba da se čuje šta ima da kaže.

Nebitno je kako se ONA zove, ono što je važno jeste da se identifikuje kao biseksualna žena. Uspješna je u svom poslu, voli da putuje, obrazovana je, kulturna... Da, „i nikada joj se ne bi reklo da je...“.

Njeno „otkrivanje“ sopstvene seksualne orijentacije je počelo negiranjem osjećanja i željom da usreći druge i bude dobra partnerka, ćerka, djevojka.

„U trenutku spoznaje da me je privukla osoba istog pola ne mogu reći da sam osjetila strah. Ono što sam osjećala više je bila znatiželja. Vjerovala sam da je riječ o momentu, o nečemu što želim da „iskusim“ i, nakon toga, nastavim dalje sa životom i planovima za budućnost. Međutim, kako je vrijeme prolazilo sve više mi je bilo jasno da nije riječ o prolaznom stanju i želji, već o nečemu što je dio mene i što će unijeti haos u sređen i stabilan život. To je period u kojem se javio strah - ali ne strah od otkrivanja biseksualnosti, to mi je bilo jasno i sasvim prihvatljivo, već strah da neću imati snage da se izborim za sebe i da ću nastaviti da živim kao da se ništa nije promijenilo.“ – priča ONA. 

Dok se borila sa očekivanjima okoline ali i svojim unutrašnjim svijetom, njen tadašnji partner je odlučio da bez njenog znanja i odobrenja otkrije drugima njenu seksualnu orijentaciju. Mislio je da ima pravo i da je NJENA privatnost ustvari njihova zajednička svojina Zanemario je njeno biće i njenu volju, zarad budućnosti i zajedničkog života o kojem su maštali i planirali... Ipak, danas razumije njegove postupke iako je prošla kroz haos koji nije željela.

„Osjećala sam se slabo, ogoljeno i posramljeno. U očima onih koji su me gledali kao osobu za primjer, vidjela sam veliko razočaranje i strah. Iz današnje perspektive, svjesna sam da je taj bolni momenat doprinio tome da danas budem to što jesam. Takođe, znam da je osoba koja je ugrozila moju privatnost to uradila u želji da mi na neki svoj način pomogne, ali to i dalje ne čini postupak ispravnim. Niko nema pravo da govori drugima ono što je naše da saopštimo, ako i kad želimo.“ – prisjeća se trenutka koji joj je odredio život. 

Zbog intruzije tadašnjeg partnera bila je prinuđena da se autuje i drugima saopšti da je biseksualna žena, to jeste da je jednako mogu privući žene kao i muškarci. Kako kaže bila je prinuđena da objasni nešto u što ni sama nije bila sigurna.

„Osjećala sam veliki pritisak od strane porodice i stalnu kontrolu u pogledu mojih izlazaka, iako sam već dovoljno odrasla. Sve prijateljice su odjednom postale sumnjive, svako noćenje van kuće takođe i to je, naravno, sa sobom povlačilo mnogo pravdanja, objašnjena i nesuglasica.“ – objašnjava period koji je morala da preživi zbog nasilnog upada u njenu privatnost. 

ONA ima ime ali nema potrebe da iznova prolazi kroz osuđivanje. ONA može živjeti u bilo kom gradu u Crnoj Gori, baviti se bilo kojim poslom, u biografiji može imati završen bilo koji fakultet... Njenu priču na žalost preživljavaju mnoge djevojke i žene. ONA je bila hrabra i odlučna. Sada živi srećnim život jer ne krije jedan dio svog bića.

„Mi često podređujemo svoju sreću drugima i prilagođavamo se onome što se od nas očekuje. Na tom putu, često, izgubimo sebe.  Zaista je bitno, prije svega, imati hrabrosti sebi priznati neke stvari, a nakon toga za njih se izboriti. To je jedini put koji vodi do srećnijeg života. On ne mora biti savršen, ne mora imati podršku većine, najčešće nije ni lak, ali je naš.“ – nastavlja da govori o tome što joj je pomoglo da danas bude zadovoljna svojim životom.    

Iako prinudno autovanje, poznato i kao „izlazak iz ormara“, za nju je bilo otrežnjujuće i dalo joj novi pravac u životu kojim je sada zadovoljna.

„Prije toga sam bila poprilično povučena, zamišljena i nemirna. Konstantno sam analizirala okruženje u potrazi za nekim kome bih se mogla povjeriti. Kako to obično i biva, sve ono što je sakriveno i zabranjeno dobija na snazi kada se o njemu ne govori. Vremenom nam se učini da je riječ o nerješivom problemu ili nekim osjećanjima koja nas prevazilaze. Meni je bilo lakše kada sam podijelila ono kroz što prolazim sa par prijateljica, a kasnije, kada je prošao turbulentan period prihvatanja od strane moje porodice, osjećala sam se oslobođeno i spokojno. I dan danas ima teških momenata, ali sam srećna što se čin autovanja desio, iako mimo moje želje u tom trenutku.“ – prisjeća se trenutaka nakon spoznaje i „priznanja“.

Za kraj razgovora ima i poruku za sve koji žive u strahu da će neko saznati za njihovu seksualnu orijentaciju. 

„Na kraju, što god da se desi, sigurna sam da postoje ljudi koji će biti tu uz nas, bez obzira na to sa kim mi dijelimo zagrljaj, krevet i život. Oni koji ne žele da budu tu ili nas ogovaraju i osuđuju, zaista nam i ne trebaju.“ 

Kristina Ćetković

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „(Ne)Zaštićeni“ koji sprovodi NVO 35mm a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Mišljenje i stavovi izneseni u ovom članku ne moraju neophodno predstavljati mišljenja i stavove Ministarstva za ljudska i manjinska prava.

 

Pročitajte i ovo:

Tagovi

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari