5
min read
A- A+
Pročitano

Hana Konatar: Nisam postala žena tek tako, ja sam oduvijek to bila (FOTO)

19/09/2019 - 16:01
Autor:Violeta Rovčanin
12215 pregleda

Ima 22 godine i živi u Podgorici. Studira, voli da crta i volontira. Često se, kaže, buni i protestuje u svom mikrosvijetu. Zaljubljuje se i voli. Uživa u životu i nastoji da u svakom trenutku bude prije svega dobra osoba. Kada je pitate za ime odgovoriće vam „Nemam problem da ti kažem koje ime mi piše u dokumentima, nemam problem da ispričam priču da mi ga je baka dala i da mi je drago, ali reći ću ti - ja nisam ni Hana ni Sanja ni Vanja, a ni Janko, ni Bojan. Ja sam moje riječi i djela i više sam od imenice.“ Upoznajte Hanu Konatar, nekada dječak a danas srećna ženu koja hrabro korača stazama života i ne plaši se da bude ono što jeste.

Foto: Marija Jovanović

Foto: Marija Jovanović

Pred osmi Montenegro prajd koji će u subotu biti održan u Podgorici ova djevojka nam govori o svom životnom putu, velikoj prekretnici ali i o tome kako je biti trans žena u našem društvu.

„Kad govorimo o mom životnom putu mislim da je samo jedna traka - ta da sam žensko, ali bih i tu traku opisala ipak kao - slobodna, zaljubljena u sebe i iskrena. Nijesam postala žena tek tako, jednog dana. Oduvijek sam to bila, samo je bilo pitanje kad ću se osnažiti dovoljno da živim sebe. A svoj univerzalni životni put bih opisala kao težnju da budem dobra osoba, šta god da mi je to nekad značilo i šta god da će mi to značiti za deset ili 50 godina“, počinje Hana priču za FOS.

Foto: Privatna arhiva
Foto: PR Centar

Kaže da je djetinjstvo bilo njen najbezbrižniji period života. Period u kojem je porodica bila centar svijeta. Međutim, nekada se pod naletom vjetra poljuljaju i najjači temelji a to se desilo i u ovom slučaju. Kada su bližnji saznali da je trans osoba, podrška je izostala a ova djevojka je brojala negiranja, odbijanja, uslovljavanja...

„Uslovljavanje da se ne oblačim kako želim, da ne puštam kosu... Reakcija roditelja u najvećem broju slučajeva jeste strah. Strah da će im dijete neko ubiti, da će im dijete biti odbačeno i neće imati srećan život. Druga je sram. Najčešće, u društvima kao što je naše, roditelji i porodice LGBT djece doživljavaju užasne osude – da su oni krivi, da su nešto pogriješili, nameće im se osjećaj srama i krivice“, priča naša sagovornica.

Pored osuda i odbijanja, kada prizna sebi i najbližima da je trans osoba, slijedi još mnogo stvari koje treba prebroditi. Jedna od njih je i proces tranzicije i to ne samo one medicinske, na koju mnogi odmah pomisle, već i one društvene, pojašnjava Hana.

„Trenutno sam na hormonskoj terapiji iliti u medicinskoj tranziciji. To je bukvalno kao još jedan pubertet samo drugačiji od onoga koji sam prošla. Moje tijelo se mijenjalo, masne naslage su se preraspodijelile a ja, iako sam najviše željela te promjene, osjećala sam sramotu dok se nisam osvijestila da je to naučeni princip patrijahalno odgojenih žena i da mi je zapravo ljubav prema sebi, uživanje u mom tijelu i njegovim mogućnostima i izgledu, samom ideologijom našeg patrijahalnog društva zabranjena“, kaže Hana.

Foto: PR Centar
Foto: PR Centar

Kada je prevazišla društvena očekivanja i norme uslijedila je, priznaje, i ljubav prema svom tijelu i drugačijem. Pa sada sebe smatra veoma hrabrom, iako nekad nije tako mislila.

„Trans osobe prije svega opisujem kao hrabre jer ko god da smo, uz to što smo trans, svjesni smo da ne živimo u društvu u kojem se različitost prihvata. Svjesna sam da nemamo adekvatnu zdravstvenu njegu, svjesna sam da nam trenutne politike u svijetu i te kako povrjeđuju integritet i da je suočiti se sa svim tim i živjeti svoj rodni identitet onako kako ga doživljavamo prehrabar čin.“

No, nisu to jedini problemi. Ima ih mnogo počev od traženja posla, iznajmljivanja stana, nasilja...

„Niko nam neće dati posao jer ono ime ne odgovara našem fizičkom izgledu pa najčešće nemamo posao ili imamo neke na kojima smo sakriveni i u kojima niko ne zna da smo trans. Neko nam neće izdati stan jer zna da smo trans ili jer mu ne izgledamo kao muško ili žensko a u našim dokumentima stoji m ili ž. Često ili ostajemo u porodičnim kućama gdje je u velikom broju slučajeva nasilje ogromno ili smo suočeni sa tim da se nadamo da će stanodavac razumjeti. Osim što doživljavamo vršnjačko nasilje od strane studenata i učenika, doživljavamo ga i od profesora“, navodi Hana neke od problema i dodaje:

„Iako, kao i svi, na preglede čekamo po šest mjeseci, vjerovatnoća da će medicinsko osoblje kad izađete iz medicinske ustanove, pa čak i dok ste u njoj, pričati o vama, iščuđavati se, ismijavati ili osuđivati vas samo jer ste trans je ista koliko i da će vam reći dobar dan kad otvorite vrata ordinacije. Sem što će neki prestati da vam govore dobar dan kad saznaju da ste trans imaćete i one koji kad vas sretnu na ulici neće odoljeti a da vas ne uvrijede ili prebiju...“

Foto: PR Centar
Foto: PR Centar

Upravo je zato i predstojeća Parada ponosa koja će biti održana u Podgorici Hani veoma bitna. Ovo je prilika da se čuje njen glas i da kaže ne nasilju i odbacivanju.

„Prajd je moja prva ljubav, prajd je sloboda. Iako sam najveće pričalo koje znam, imam problem da definišem riječima nešto što je izaziva toliko emocija. Zato i najčešće kažem samo prva ljubav, jer ne postoji ništa ljepše od onog osjećaja leptirića u stomaku kad ste jako mali a ne znate šta vam se dešava i ne želite da ikad prestane, pa bi dali čokoladu i cvijet i ostali bi do kasno van kuće iako vam se spava! Kažem i sloboda jer je ja doživljavam kao veoma dubok, širok i visok pojam“, kaže Hana i dodaje:

„Prajd je i veoma važan politički protest, protest za istinu, slobodu, život, protest za ljubav i ravnopravnost ne moju ili našu, ne tvoju ili njihovu,  prajd je protest koji je za sve nas.  Zato ću 21. septembra u subotu šetati svojim gradom jer ova država jeste ona koja ima građane i građanke  koje sistem ne prepoznaje, steriliše i obespravljuje, jer ova država jeste ona u kojoj se zločini ne rješavaju jer Crna Gora je moj dom i želim da bude najbolja što može.“

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Za kraj razgovora koristi priliku da ukaže koliko je podrška porodice bitna i da apeluje na sve roditelje da ne odustaju od svoje djece, već da im pruže podršku. Jer u roditeljskom gnijezdu sve je mnogo lakše a prepreke tada nisu velike i nepremostive kao što izgledaju.

„Kad roditeljima kažem podržite svoju djecu želim im reći – nastavi da voliš svoje dijete i nakon što saznaš. Kad kažem podrži mislim - ne otežavaj. Kad kažem podrži mislim – budite ponosni na hrabrost svoje djece kad vam kažu ko su i poštujte taj čin. Ne kažnjavaj jer nasilje o kojem vam vaša djeca nisu govorila je užasno i ne budite kao naši nasilnici. Ljubav, podrška i razumijevanje od strane porodice od ključnog su značaja za sreću LGBT osoba, jer u najvećem broju slučajeva samo nam je do njihovog mišljenja i stalo. Pozvala bih roditelje da se informišu i ne plaše. Rekla bih im da nisu krivi, da vole svoju djecu i ne odustaju od njih jer osude, nasilje i bol su nešto sa čim se često suočavamo a vi možete biti ti koji će olakšati“, zaključuje Hana za kraj razgovora.

Tagovi

is_sponsored
0
FOTO PRICHA
Off
slika_video_zamjena
Off

Komentari